Šama Abu Husein možda je posljednja osoba u svojem izbjegličkom selu koja je živjela u povijesnoj Palestini.
Živeći u Egiptu, svjedočila je odrastanju triju naraštaja svoje obitelji, koje su sve vrijeme u pravnom limbu.
Bila je među stotinama tisuća ljudi koji su pobjegli ili bili protjerani tijekom stvaranja države Izraela 1948. godine. Njihovi potomci danas se broje u milijunima.
Sada strahuje da posljedice rata u Gazi i izjave izraelskih ministara koji pozivaju na protjerivanje stanovnika Gaze znače da se povijest ponavlja.
„Nakon sve patnje koju su proživjeli”, rekla je 90-godišnjakinja, „sada ih žele iščupati iz njihovih domova”, rekla je.
„Sjećam se kroz što sam prošla”, ispričala je za AFP iz niske kuće od opeke u mjestu Geziret Fadel, selu smještenom među poljima i kanalima za navodnjavanje u egipatskoj pokrajini Šarkiji, oko sat vremena vožnje sjeveroistočno od Kaira.
Prisjećala se bijega svoje obitelji iz Beršebe, koja se danas nalazi na jugu Izraela. Ondje su živjeli prije nego što su pobjegli od neprijateljstava koja su pratila stvaranje Izraela, a koja Palestinci pamte pod nazivom Nakba, odnosno katastrofa.
Jedne večeri, dok je plamen obasjavao nebo, stariji članovi obitelji požurili su smjestiti djecu na deve i krenuti prema pustinji. Ondje je obitelj Abu Husin danima pješačila bez hrane i vode, sve dok nije stigla u Egipat. Tijekom bijega ostala je bez majke.
Naselje u kojem su naposljetku pronašli utočište preraslo je u zajednicu od oko 4000 Palestinaca.
Mnogi su cijeli život proveli u Egiptu, no tvrde da se suočavaju s administrativnim preprekama pri ostvarivanju prava na obrazovanje, zdravstvenu skrb i druge javne usluge jer ih se tretira kao strance, a ne kao državljane.
Generacije u pravnom limbu
U svojem domu, sitna i koščata Abu Husein sjedi na starom kauču, dok joj izblijedjela beduinska tetovaža ocrtava bradu.
Oko nje se deseci unuka i praunuka tiskaju na vratima i uz zidove, pomažući joj popuniti praznine u sjećanjima i prisjetiti se imena i datuma koje je gotovo stoljeće života izbrisalo iz pamćenja. Izvan kuće prostire se labirint uskih uličica i nedovršenih kuća, a otvoreni kanalizacijski odvodi prolaze seoskim zemljanim putovima. Mještani manje govore o povratku u domovinu svojih predaka, a više o obrazovanju, zapošljavanju i sigurnosti.
„Rođen sam u Egiptu. Moj otac rođen je u Egiptu. Moja djeca rođena su u Egiptu”, rekao je 63-godišnji Selmi Soliman al-Namuli, poljoprivredni radnik i otac desetero djece.
„Ali kada je riječ o dokumentima, prema meni se odnose kao prema strancu”, dodaje.
Namuli je rekao da su obnavljanje boravišnih dozvola, koje se plaća u američkim dolarima, školarine i drugi administrativni troškovi tako veliko financijsko opterećenje za njegovu obitelj da nije mogao poslati svoju nadarenu kćer Asmu na fakultet.
Njegov nećak, 25-godišnji Farid Haled al-Namuli, također je odustao od daljnjeg školovanja.
„Kada sam krenuo u višu osnovnu školu, zavolio sam obrazovanje i želio nastaviti školovanje”, rekao je. „Ali stalno sam nailazio na administrativne prepreke”.
Napustio je školu i zaposlio se u trgovini odjećom u selu, gdje mnogi stanovnici nikada nisu završili školovanje.
„Nakba koja još traje”
Obitelj Namuli nipošto nije jedina koji se suočava s takvim problemima, tvrdi Lubnah Šomali iz palestinske organizacije za prava izbjeglica BADIL, ističući da se Palestinci diljem Egipta suočavaju sa sličnim poteškoćama.
Prema procjenama istraživača, prije posljednjeg rata u Gazi u Egiptu je živjelo oko 50.000 Palestinaca raseljenih tijekom ranijih sukoba. Od početka rata stiglo ih je još više od 100.000.
Agencija Ujedinjenih naroda za palestinske izbjeglice (UNRWA) bilježi 3,5 milijuna registriranih izbjeglica u Jordanu, Siriji i Libanonu.
Rat u Gazi ponovno je probudio strah od nove Nakbe, no Šomali smatra da Palestinci već proživljavaju jednu.
„Najtočniji opis situacije u kojoj se nalaze Palestinci jest Nakba koja neprestano traje jer se raseljavanje nastavlja”, rekla je za AFP, dodajući da su generacije Palestinaca zarobljene u „prisilnom okruženju” koje im ograničava pristup obrazovanju, zdravstvenoj skrbi i drugim temeljnim pravima.
Egipatski dužnosnici više su puta istaknuli da Egipat palestinskim izbjeglicama pruža zdravstvenu skrb i obrazovanje te da se protivi svakom pokušaju njihova trajnog protjerivanja s njihove zemlje.
Palestinci u Egiptu nekoć su, za vrijeme bivšeg predsjednika Gamala Abdela Nasera, imali gotovo jednaka prava na obrazovanje i zapošljavanje kao egipatski državljani.
Međutim, nakon što je Egipat 1978. potpisao mirovni sporazum s Izraelom te nakon što su pripadnici palestinske militantne skupine Abu Nidal ubili ministra kulture Jusufa Sibaja, propisi su postali stroži.
Pravo na povratak
Osim toga, za razliku od Jordana, Sirije i Libanona, gdje UNRWA organizira obrazovanje, ta agencija nikada nije djelovala u Egiptu, rekla je Dawn Chatty, umirovljena profesorica antropologije i prisilnih migracija na Sveučilištu u Oxfordu.
„Obrazovanje je ono što je Palestincima davalo nadu”, rekla je Chatty za AFP.
„Omogućilo je mnogim izbjeglicama u drugim dijelovima regije da pronađu posao u inozemstvu i uzdržavaju svoje obitelji novcem koji su im slali. No u Egiptu se to nije dogodilo.”
Egipatske vlade koje su se izmjenjivale na vlasti također su odbijale dodijeliti palestinskim izbjeglicama egipatsko državljanstvo, tvrdeći da bi to moglo ugroziti njihovo pravo na povratak, što je Shomali osporila.
Unatoč životu koji je izgradila u Egiptu, Abu Husein nikada nije odustala od ideje o povratku u domovinu.
„Kod kuće smo imali lijep život”, rekla je. „Ako se svi ovdje vrate, vratit ću se i ja”, rekla je.