Povjesničar Tvrtko Jakovina na vašem je siteu, tportalu, napisao komentar o Titu u kojemu je upotrijebio najprizemniju diskvalifikaciju da sam bio glavni i odgovorni urednik beogradskih Večernjih novosti posljednje dvije godine vladavine Slobodana Miloševića. Povjesničari koji drže do sebe ne koriste se tako površnim i vulgarnim analogijama, tim prije ako one nemaju nikakve veze s činjenicama.

Istina je da sam bio glavni i odgovorni urednik Večernjih novosti od 6. studenoga 1998. do 2. ožujka 2000, ali na to mjesto me nije izabrao Slobodan Milošević, kako sugerira g. Jakovina, već Upravni odbor Kompanije Novosti AD (glasovima pet 'za', jedan 'protiv', jedan suzdržan). Onaj koji je bio protiv, nažalost, nije više na ovom svijetu, a onaj koji je bio suzdržan još je živ. Dobar ukus nalaže da ne govorim o njihovim političkim uvjerenjima, jer sam i u trenutku glasanja, a i kasnije vjerovao da oni nisu bili protiv mog izbora, odnosno suzdržani, zato što ja nikad nisam dijelio Miloševićeva politička uvjerenja, već zbog toga što su se željeli privatno solidarizirati s tek smijenjenim glavnim i odgovornim urednikom Večernjih novosti, koji je sebe i Večernje novosti pretvorio u instrument Miloševićeve politike.

Ako gospodina Jakovinu zbilja zanima odnos između mene i Miloševića, onda ga može naći u Službenom listu SR Jugoslavije od 3. ožujka 2000, u kojem je na prvoj stranici objavljena odluka kojom je Miloševićev režim na nezakonit i neustavan način, po isteku svih zakonom propisanih rokova, poništio privatizaciju Kompanije Novosti. I jedno neosporno legitimno dioničarsko društvo potezom pera pretvorio u javno poduzeće i pripojio ga Titovoj Borbi.

I to samo zato da bi me smijenio s dužnosti glavnog i odgovornog urednika Večernjih novosti.

Ako g. Jakovina zaobilazi i namjerno krivotvori ovako lako provjerljive činjenice, onda se logično nameće zaključak da ga činjenice mnogo i ne interesiraju. Do njih je lako mogao doći i na mom siteu i uvidom u srpske medije iz ožujka 2000, kada me je 27 godina poslije Titovog smijenio i Miloševićev režim.

Zato se pokušaj cinične diskvalifikacije moje ličnosti, koju je primijenio g. Jakovina, svodi na prizivanje davno prohujalih vremena u kojima su se i suvremene i povijesne istine propisivale, a ne istraživale i promišljale.

Ja g. Jakovini, bez obzira na ove očite previde, želim sve najbolje. Iako doista ne vjerujem da se krivotvorenoj prošlosti koja je narodima bivše Jugoslavije pola stoljeća predstavljana kao propisana istina može pribaviti pozlata znanstvene vjerodostojnosti. Tu pozlatu nije imala ni na vrhuncu Titove vladavine.

Pero Simić, Beograd