Na tome putu mi smo pozvani poput Krista sve činiti da istina dođe na vidjelo, premda se čini da je zgažena, što misle kako oni koji su se našli u redovima branitelja, tako i oni koji su postali meta vandalizma, pljačke i

suludog nacionalizma.

Paralelizam, dakle, smije, u prvom redu, biti između žrtava rata i Isusa kao žrtva političkih previranja. Mislim da tomu treba pristupiti i teološki. Od vremena Makabejaca, postojao je kod Židova ideal mučeničke smrti za vjeru, ideal koji su stoički prihvaćali zeloti, svojevrsni tadašnji partizani, borci za slobodu Izraela od rimskih okupatora. Isus, koji je razumio i prihvatio pravednost ciljeva svog židovskog naroda, što je istovremeno značilo staviti beskompromisan naglasak na suverenitet Boga nad Izraelom i židovskim narodom, ne treba zbog toga biti manji u našim očima od zamišljenog Isusa, koji je tobože bježao od političke realnosti, zato što je nadasve bio zaokupljen transcendentalnim vrijednostima.

Ne smijemo, ipak, zaboraviti da, uvijek kada razmišljamo o Isusu, imamo pred sobom Isusa povijesti i Isusa vjere. Teološki govoreći, raspeće je bilo božanski predviđeno za spas čovječanstva. Ali, iz povijesne perspektive, ako je Isusovo raspeće posljedica njegove upletenosti u izraelsku borbu za političku i vjersku slobodu (što je u tadašnjem židovskom mentalitetu jedna te ista stvar), onda njegova smrt ne može biti samo predmet kršćanskih teoloških tumačenja.

Jesu li doista Rimljani pogubili Isusa zahvaljujući židovskim spletkama, iako je navodno podržavao njihovu vlast, ili je Isus umro kao mučenik za Izrael jer je govorio protiv nepravde rimske vladavine i protiv izraelske svećeničke aristokracije, koja je s rimskim režimom surađivala? Ostaje nam samo da procijenimo mogućnosti. Ništa ne možemo dokazati.

Jedno je sigurno: Rimljani su ga raspeli na križ, što je bilo kazna za političke prijestupe. Političko pitanje koje ova činjenica nameće ne može biti zanemareno, kao što je to bilo u prošlosti, ako se doista želimo suočiti s povijesnim Isusom koji je živio i umro u Judeji pod vlašću Rima ('trpio pod Poncijem Pilatom', kako kršćani svakodnevno ponavljaju, izgovarajući svoj osnovni kredo). Kršćani se ne bi trebali bojati promotriti mogućnost da je Isus, kao povijesna osoba od krvi i mesa, i domoljub svog potlačenog naroda, živo i pravedno reagirao na pitanja koja su tada bila prioritetna svakom rodoljubnom Židovu, te da je, u konačnici, njegova mučenička smrt imala i posebno značenje u kontekstu borbe za oslobođenje Izraela.

Preostaje mi jedino ponoviti riječi apostola Petra: treba znati opravdati svoju vjeru. Mislim da ovo  vrijedi i za nevjernike. Cijenim kada znaju opravdati svoje nevjerovanje. I jednima i drugima želim mir.