Nakon što je Marijan Šarec postao mandatar nove slovenske vlade, dovodeći u red šesteročlanu koaliciju stare i nove ljevice, relativni pobjednik parlamentarnih izbora Janez Janša nazvao je to 'teatrom apsurda'. Zbog antidemokratske retorike njemački Der Spiegel je ultradesnog Beppea Grilla svojedobno proglasio 'najopasnijim čovjekom u Europi'. Svejedno, u oba slučaja, kako u lijevom, tako i u desnom taboru, pokazalo se da komedija i politika idu zajedno.

Za 40-godišnjeg Vladimira Zelenskog još se ne zna gdje pripada, ali se zna da na izborima za novog predsjednika Ukrajine 31. ožujka među rekordnih 44 kandidata ima najviše šansi, prešišavši bivšu premijerku Juliju Timošenko i aktualnog predsjednika Petra Porošenka. To je kao da u nas među moguće predsjedničke kandidate uz Kolindu Grabar Kitarović i Zorana Milanovića ubacite nekoga iz 'News bara'.

Ali apatičnim Ukrajincima, umornima od vlasti, očito je dosta istrošenih lica te im se sviđa ova zvijezda superpopularne komične TV serije 'Sluga narodu', valjda očekujući da će Zelenskij lako rješavati probleme, kao što ih rješava njegov televizijski junak, srednjoškolski profesor povijesti Vasilij Petrovič Goloborodka. Goloborodka igrom slučaja postaje predsjednik, a za ministre regrutira šarenu skupinu prijatelja, vesele reformatore koji se zabavnim načinom bore protiv svekolike korupcije.

Kao što izmišljeni predsjednik nema nikakvog prethodnog političkog iskustva, nema ga ni Zelenskij. Prošle godine osnovao je političku stranku istog naziva kao naziv serije, a u predsjedničkoj kampanji vješto zamagljuje granicu između činjenica i fikcije. Za njega se samo zna da političku kastu poziva na veću transparentnost, za njih traži kraće mandate, a za raju više šansi za sudjelovanje u političkom životu, pozivajući ih da mu se pridruže bez obzira na etničku pripadnost, vjeroispovijest i materinji jezik, uz uvjet da zaborave prethodna iskustva u domaćoj politici.

I dok kod nas u politiku odlaze ozbiljni liječnici, u svijetu ima još komičnih prebjega u politički svijet. Aktualni predsjednik Gvatemale Jimmy Morales bivši je najpopularniji TV komičar u svojoj zemlji.

S bratom Sammyjem punih je petnaest godina nastupao u tjednom humorističnom showu 'Moralejas', a kada je bivši predsjednik, umirovljeni vojni oficir Otto Perez Molina završio u zatvoru zbog korupcijskog skandala, Morales je privukao glasače jednostavnom kampanjom i sloganom 'nisam korumpiran, nisam lopov' te priznanjem da nema nikakav program, nego izravan, emocionalni odnos s glasačima.

Slično je učinio popularni islandski komičar Jon Gnarr, izabran 2010. za gradonačelnika Reykjavika na krilima antipatije prema političarima okrivljenima za ondašnju financijsku krizu.

Gnarr je započeo kampanju kao dio svoga satiričnog TV showa, zagovarajući 'poštenje i integritet, empatiju, nenasilnu komunikaciju i more zabave' i ne očekujući od toga ništa posebno, ali je na kraju oduševio građane islandske metropole.

Američka komičarska zvijezda nezaboravnog TV showa 'Saturday Night Live' Alan Stuart Franken bio je senator Minnesote od 2009. do 2018. godine.

TV komičar Patrick Layton Paulsen od 1968. do 1996. šest puta jurišao je na Bijelu kuću i svaki put pobrao nešto protestnih glasova.

Komičarka Roseanne Barr svoju je predsjedničku kandidaturu pak 2012. objavila u večernjem talk showu Jaya Lena. Nitko je tada nije ozbiljno shvatio, ali je mreža ABC ozbiljno reagirala ukidanjem njezina sitcoma 'Roseanne' nakon rasističkih primjedbi na račun bivše Obamine savjetnice Valerie Jarrett. I komedija ima granica.

U američkoj tradiciji je to da političar mora biti duhovit. Govor bez šale i pošalice je juha bez soli, pa predsjednici imaju posebne stručnjake za smišljanje duhovitosti koje njihovu govoru daju boju i stanku za pljesak. Za republikance Ronalda Reagana, Georgea Busha i Johna McCaina to je trideset godina činio bivši PR-ovac i autor humorističkih kolumni, Kanađanin Doug Gamble, a sada to čini i za Donalda Trumpa.

A političar novog kova očito mora biti duhovita medijska posvuduša, u stalnom kontaktu s glasačima i tvrditi da ne pripada seriji dosadnog političkog establišmenta. Zelenskij je majstor u tome. Popularnost može zahvaliti i tomu što se serija 'Sluga narodu' vrtjela na YouTubeu, a od 2017. dostupna je na Netflixu. Uz to je glavni junak romantičnih komedija. Kao što je Donald Trump bio zvijezda reality showa, tako se i on pojavio u ukrajinskoj verziji 'Plesa sa zvijezdama', a i voditelj je jutarnjeg TV showa 'Kvartal 95' na privatnoj mreži 1+1 ukrajinsko-izraelskog milijardera Igora Kolomojskog, ljutog neprijatelja Porošenka. Ukratko: nema gdje ga nema.

Političar novog kova stoga ne može biti uspješan bez novih medija. To je davno shvatio komičar Beppe Grillo, svojedobno koristeći svoj blog na talijanskom, engleskom i japanskom za dnevno slanje političkih poruka s naglaskom na ulogu interneta kao predvodnika novih mogućnosti za izravnu demokraciju i pravednije društvo, što je ljutog desničara pretvorilo u vodećeg promotora digitalnog utopizma u Italiji.

U nedavnom razgovoru za BBC britanski komičar i zagovornik laburista Eddie Izzard najavio je kandidaturu za gradonačelnika Londona 2020. 'Zašto komičari i satiričari odlaze u politiku?', pitao ga je novinar BBC-ja. 'Zato što se komedija i satira, isto kao i politika, zapravo bave analizom problema', ogovorio je Izzard.

'Politika i komedija nisu tako čudne prijateljice kao što se može misliti jer dijele interes i vještinu u retorici, angažiranju publike i obje moraju imati emocionalnu inteligenciju, što ne znači da će komičari nužno biti dobri političari', kaže profesor psihologije s londonske Cass Business School Jo Silvester u britanskom Independentu.

Nasuprot mrgodnim profesionalnim političarima, komičari su opušteniji, skloni su subverziji, često uživaju u pobuni, piše Ross Davies u Independentu, dodajući kako su oni ionako 'umjetnici navikli na učenje novog teksta i nove uloge'.

A Zelenskij?

'U zemlji u kojoj su velik dio zastupnika u parlamentu klaunovi Zelenskij politički spada u ozbiljnu kategoriju. Drugo je pitanje je li to pohvala pridošlici ili optužnica za stanje ukrajinske politike', kaže ukrajinski politički analitičar Petr Olečuk za list Kijevski dnevnik.