Četrnaestogodišnja Navruza čini se smirenom, no oči su joj pune tuge. Zajedno sa svojom majkom i dvoje braće, uspjela je pobjeći od smrtonosnih borbi u njezinom gradu Ošu, u južnom Kirgistanu, i prebjeći preko granice u susjedni Uzbekistan.

Sada se nalaze u kampu za izbjeglice u okrugu Hujobod, smještenom u uzbekistanskoj regiji Andijan. Ostatak Navruzine obitelji, njezin otac, brat i baka još su u Ošu i o njima nema nikakvih vijesti.

U ovoj krizi nitko nije siguran - čak ni djeca. Dok Navruza priča svoju priču, sve više djece i žena ulazi u šator i pridružuje se razgovoru. Svatko od njih ima nešto za reći. Dok pričaju, suze im sve više naviru na oči. Sjećanja su svježa, a bol prejaka.

'Zašto bi naša djeca morala biti bez domovine, zašto bi im morala biti uskraćena budućnost? Kamo ćemo sada?', u suzama je rekla Mohira Alimova. I njezina je obitelj podijeljena između dvije zemlje, a ona ne vidi kraja toj odvojenosti. Ne zna kako se ponovno povezati s članovima obitelji u Kirgistanu.

Više od 300 tisuća izbjeglica je stiglo u Uzbekistan od početka krize. Oko 90 posto njih su žene i djeca. Neke su zbrinuli rođaci i prijatelji. Za ostale brinu lokalne zajednice, ključni odjeli ministarstava u regiji, nevladine organizacije i seoski odbori. I obični ljudi iz sela u regiji požurili su pomoći izbjeglicama osiguravši za njih pokrivače, tanjure, odjeću i druge korisne predmete.

Kampovi su puni žena koje su ostavile svoje muževe, očeve, braću i odrasle sinove u Kirgistanu. I uz svu primljenu pomoć, ipak, ne mogu prestati misliti na svoje bližnje u domovini. Osjećaj gubitka ih preplavljuje, a nedostatak vijesti s one strane granice ih izbezumljuje. Njihov puni emocionalni i psihološki oporavak, kao i oporavak njihove djece, trajat će dugo i zahtijevati posebnu skrb.