Početkom tjedna mi je prijatelj na treningu spomenuo da ga često hvata popodnevni umor i da ne zna što će jer svakodnevno mora odspavati nakon ručka, inače se ostatak dana osjeća kao da ga je vlak pregazio. Istog trena sam osjetio kako mi puls raste, prepoznao sam se u njegovim riječima. Također mi se požalio da često nema vremena ugrabiti popodnevno kunjanje zbog obaveza, a ja sam na svaku njegovu sljedeću rečenicu pojačavao tempo trčanja. Tijekom 35. minute treninga koji volim nazvati 'hrčak na kotaču', odlučio sam ove godine stati na kraj popodnevnom umoru; toj prokletoj fjaci koju smatram gubitkom vremena jer osim poslovno-društvenih obaveza, onih rijetkih trenutaka kada ne znam što bi sa sobom u poslijepodnevnim satima, više volim uzeti fotoaparat i prošetati gradom hvatajući zanimljive lomove svijetla, nego utonuti u san pa makar on trajao preporučenih 15 minuta.

Kako spriječiti popodnevni umor i letargiju

Nedavno sam bio kod doktorice na pregledu i eto sreće, zdrav sam; štitnjača dobro radi, a i željezo u krvi je kako treba biti – u stanjima poremećenog rada štitnjače, kao i kod anemije često dolazi do umora. K tome, ostajem budan i lucidan za vrijeme razgovora s ljudima i zato odmah isključujem narkolepsiju. Simptoma Kronove bolesti također nema – ta bolest je osim po bolova u zglobovima poznata i po konstantnom umoru.

Osim lepeze dodataka prehrani ne uzimam nikakve ljekove koji imaju uspavljujuće djelovanje – antihistamini, jači analgetici, lijekovi protiv tjeskobe i određeni lijekovi za regulaciju krvnog tlaka mogu uzrokovati pospanost i umor. Koliko znam ne hrčem, dakle i to mogu prekrižiti. Naime, ljudi koji hrču s postepenim pojačavanjem tona, tzv. 'krešendo hrkanje' prekinuto s povremenim trenucima tišine tijekom kojih disanje kratkoročno prestaje, svi do jednoga pate od neispavanosti i letargije tijekom dana.

Zatim, provjerom simptoma, ne patim ni od atipične depresije – ljudi koji se jutrima bude umorni i oni koji su općenito nezadovoljni okolinom i životom oko sebe podsvjesno reagiraju bježeći, nenamjerno, u san.

Obroci su mi česti, nisu veliki i baziraju se na povrću, bjelančevinama i manjom količinom integralnih žitarica pri čemu je dakle glikemijski indeks prilično nizak, a slatko jedem vrlo rijetko, osim u voću pa automatski mogu prekrižiti i velike oscilacije krvnog šećera – hrana bogata prerađenim žitaricama, povrćem s više škroba (krumpir, kukuruz i sl.) i šećerima uzrokuje onaj poznati umor nakon jela jer gušterača ispušta dodatni inzulin. To se najviše primjećuje nakon ručka jer se podudara s bioritmom koji se oko podneva, a možda i do ranog poslijepodneva usporava. Dakle, za ručak treba jesti više bjelančevina i ograničiti unos ugljikohidrata visokog glikemijskog indeksa te pripaziti na količinu pojedenog.

Osim zobi koju jedem kao da mi život ovisi o tome, osjećam se poput konja zbog količine vode koju popijem dnevno, između 3,7 i 4l vode dnevno. Ruku na srce, treba imati na umu dnevnu potrebu vode te koliko se tekućine izbaci dnevno. Dehidracija je jedan od najčešćih uzroka umora. Manjak vode smanjuje dotok krvi u mozak (mozak = cca 80% vode i 20% masnoće) i druge vitalne organe te se organizam usporava. Sukladno tome, višak kofeina (danas sam već strusio tri espressa... jaoj...) će uzrokovati tjeskobu, nervozu, iritabilnost te smanjiti psiho-fizičke sposobnosti. No, jedna kava s mlijekom ili espresso dnevno će pomoći. Umjesto kofeina, počeo sam piti hladni čaj od mente s malo limuna. Doista osvježava i podiže.

Zapamtite: Žene bi dnevno trebale popit otprilike 2.2 l, a muškarci nekih 3 l vode dnevno. Vode, ne čaja, sokova i sl.

Zatim, treniram šest puta tjedno i jedini umor koji se može javljati je od visoke frekvencije treninga. Dokazano je, a to mogu i sam potvrditi, da ljudi koji treniraju bar tri puta tjedno, imaju daleko više energije i brži metabolizam. E sad, ne znači da morate ići u teretanu ili na aerobik, pola sata do 45 minuta džogiranja ili brzog hodanja će biti dovoljno. S druge strane, oni koji poput hodočasnika posjećuju sportske centre također mogu osjećati popodnevni umor, ali kod njih se to javlja jer su ili a) pretrenirani ili b) manjka im bjelančevina u prehrani. U ovom je paragrafu zaključak – ne ići u ekstreme. Živio yin-yang!

Na kraju mogu zaključiti da jedini razlog povremenom javljanju fjake leži u manjku kvalitetnog sna. Tu je pregršt simptoma - egzistencijalni problemi, stanje u državi, kasni odlazak na spavanje, upaljen TV, surfanje netom... A još nisam ni u braku i nemam djece. Molim minutu šutnje za sve ljude s obiteljima i djecom u našoj državi. Ne ozbiljno, ne mogu ni zamisliti sve probleme koji njih dodatno more noćima. Svi nam stalno govore da je potrebno minimalno sedam sati sna. Čak i da legnem oko ponoći, moram uzeti u obzir vrijeme potrebno da doista zaspim, a ne piljim u zid; povremene ljubavne probleme moje simpatične susjede (platio bih tisuću eura više po kvadratu samo da su zidovi deblji); pokoji udes na križanju pod prozorom i buku prometa već od šest ujutro; povremeno buđenje zbog noćne more ili žeđi; toplinu i svjetlost prostorije... Sve u svemu, sretan sam ako odspavam pet sati u komadu. Iz ovih stopa ću to riješiti, ali ne nužno odlaskom u krevet s kokošima, već investicijom u masku za spavanje i čepiće za uši.

A sad me ispričajte, zove me tipična siesta. ¡Ay caramba!