Ovoga je tjedna Državni zavod za statistiku ustvrdio kako se u nas povećala zaposlenost. Tako je brojka zaposlenih u Hrvatskoj dosegla onu od 1.157.828. Što je čak 65.000 više nego što je u preliminarnim podacima objavio Zavod, izvijestili su nas mediji. Ne znam znači li ova informacija da je time i 65.000 manje nezaposlenih u nas, ali to je čini se manje bitno. Jer se očigledno indeks prosperiteta poboljšao. Ali čak i da je kamo sreće 65 tisuća spašenih s burze krenulo na put novog zaposlenja, svi oni ostali još uvijek tu. Sa svojim svakodnevnim problemima, strahovima, pa i stigmama okoline. Zbog kojih, uvjeren sam, i ostaju prikriveni, daleko od očiju okoline dok se muče sa svojim svakodnevnim preprekama na koje nailaze.

Stigma? Da, baš tako – stigma. Poznat vam je onaj sada već kultni kadar ispred zagrebačkog Zavoda za zapošljavanje gdje su obješene ponude za posao. Otkud god priča o nezaposlenosti dolazila, iz bilo kojeg dijela Hrvatske, nekako se ona gotovo uvijek simbolički ilustrira tim kadrom. Donedavno nisam mislio koliko je taj kadar svima njima, ispred tog zida svojevrsne nade, zapravo bio ogroman stres. Ne misliš, jer nije dio tvog života. Nije problem s kojim se moraš suočiti, a za koji nisi siguran hoćeš li ga uspješno riješiti.

Ali onda se taj zid, pred koji moraš stati, dogodi i tebi. I tek tada shvatiš kako to nije nimalo lagan tren. Ne zbog drugih koji s tobom stoje i čitaju, proučavaju ponude. Taj zid nade, kako smo ga nazvali, ionako je nešto vaše zajedničko. Ne, nisu oni razlog tog trena ispunjenog nelagodom. Već je to sama ta nelagoda. Koja je svakim korakom bliže tom zidu, iz nekog razloga sve veća. A sve kulminira kada s drugima staneš pred te oglase. I tada svima pa tako i samom sebi javno pokažeš da si nezaposlen. Meni je trebalo više od tri tjedna da se na takvo što odlučim. Prije svega jer u početku ipak živiš svojevrsnu negaciju svoje nove životne situacije. Razmišljaš, to je ionako samo privremeno. Meni to ne treba. Uza sve to uvjeren si kako ne moraju sada baš svi znati da se to tebi događa. Znate ono kad idete kod doktora specijalista, i znate da će vam predložiti kolonoskopiju ili tome nešto slično. Morate kroz to proći, znate da će vam vjerojatno pomoći da nađete lijek za svoje tegobe. Ali to odgađate, koliko god možete. Nekako vam je neugodno što doktoru ipak morate reći sve te intimne tegobe, a i sam čin liječenja nešto je što želite jednako izbjeći. Tome je nekako sličan i odlazak na burzu prvi put. Znate da morate, jer se trebate pomaknuti najbrže što možete s mrtve točke. Imate i neka prava, koja ako se na vrijeme ne prijavite, gubite. Znate, ali ipak i dalje vam je neugodno.

No, kad ipak krenete put tog zida, dogode se i neke lijepe, neočekivane stvari kojima se niste nadali. Na primjer, ispred njega usred uzavrelog grada osjetite potpunu tišinu. Koja će vas kao neko prešutno pravilo dok čitate oglase uvijek dočekati. Stvorena od nas mnogih pred tim zidom, da bismo jedni drugima ispred njega omogućili da u miru, bez nervoze, skoncentrirano proučimo što nam oglasi nude. Kada to prvi put prolazite, sve djeluje zbunjujuće. Ne znate što prvo. Ni s tom tišinom, ni informacijama koje gledate ispred sebe. No, nerijetko tada se dogodi drugo prešutno pravilo uz tišinu. Jednako važno kao i ona - solidarnost. Jer, kada tako stojite zabezeknuti posve telećeg pogleda, bez ikakva plana i uopće primisli kamo sada, primijetit će to netko oko vas. Priči će vam, pitati vas treba li vam štogod. Ako pak sami pitate, pomoći će vam. Ne morate se sramiti, ne mora vam biti neugodno. U okruženju ste ljudi koji razumiju vašu situaciju. Recimo, ja sam u potpunosti promašio mjesto/ispostavu gdje se moram prijaviti. Kasnije su mi službenici Zavoda sve ljubazno objasnili, kako sam i zašto promašio.

No, to isto rekla mi je i gospođa u svojim 50-ima, koja je stajala u jednom trenu pored mene. Čula me kako mrmljam sebi u bradu, nešto kao pa ovo je sve komplicirano ili tome nešto slično. Kaže mi ona – 'Nije to baš toliko komplicirano, samo treba zapisivati sve što mislite da vam je važno. Nemojte pamtiti, zaboravit ćete.' Ova samohrana majka maturanta na burzi je već gotovo godinu dana. Istječe joj uskoro pravo na naknadu koju je dobivala, i sada skoro pa svakodnevno dolazi s nadom da će pronaći oglas baš za sebe. Nije uspjela do sada. Ne pitam je koji posao traži, činilo mi se previše intimno pitanje nekome koga si tek upoznao. Ona me iznenadi pitanjem, znam li je li ovo moja ispostava. Ja odgovaram da ne znam i da sam mislio da je to to. Nasmijala se, i samo me pogledom uputila da uđem u Zavod i pitam. 'Neće vam se ništa strašno dogoditi, nema glupih pitanja. Samo pitajte, oni znaju što trebate činiti', dodaje na odlasku.

Tristo, 350, 400 tisuća nezaposlenih. Više, pa manje. Ovisno kako tko broji, sve su to nama statistički podaci. Dok ne upoznaš neke od tih brojki s imenom i prezimenom, svojom osobnom sudbinom. Ljude od krvi i mesa. S manjkom sreće od većine nas ostalih. Kao gospođa majka maturanta, vedra unatoč svom čekanju novog posla. Tada shvatiš koliko sva statistika to ljudsko ipak ne može posve izbrisati. Kao što je jednako ljudski ne razmišljati o svemu tome ako se ono ne događa tebi. Takva je čovjekova priroda. Na kraju krajeva, nećemo si lagati, i sam se ovom temom bavim tek od onog trena kada ona igrom slučaja dogodila i meni. To jest realnost. No, prihvaćanje toga kao činjenice ne znači da tu realnost ne bi trebalo mijenjati. Samo zato što je činjenica. OK, mi jesmo društvo u kojem cinizam i ironija vladaju. U kojem bi se javno govorenje o problemima s kojima se nose ljudi poput ovih ispred zida oglasa, vjerojatno dočekalo na neki nož. Bez nekih pravih kriterija bilo bi ocijenjeno kao neka kuknjava, patetika, luzersko cmoljenje. Ukazati na to da imaš problem i o njemu javno govoriti u takvim okolnostima, čini se nepotrebnim izlaganjem sebe i svojih bližnjih. To mi je rekla i gospođa ispred zida, nakon što sam je pitao mogu li je snimiti. Maturant kod kuće ne bi na to gledao blagonaklono, u školi ne znaju da mu je majka izgubila posao.

Nekom kao što sam ja ostalo je da te ljude ne gnjavim, ne izvrgavam novom nepotrebnom stresu. I stanem sam pred taj zid i kameru. Pa sve malo okrenem na šalu, ako je to moguće. Na svoj račun, naravno. Jer, čaša možda ipak nije poluprazna. Možda je ipak polupuna. Sretan Uskrs svima!