Carigradska patrijaršija priopćila je u utorak da priznaje Pravoslavnu crkvu Sjeverne Makedonije, a Srpskoj pravoslavnoj crkvi ostavljeno je pravo da regulira međusobna administrativna pitanja u okviru kanonskog poretka i crkvene tradicije. Ova autokefalna crkva, prva po časti među pravoslavnim episkopima, tako je priznala Makedonsku pravoslavnu crkvu i dala joj naziv Ohridska arhiepiskopija, što ukazuje na područje njezine jurisdikcije samo u granicama teritorija Sjeverne Makedonije i isključuje upotrebu termina makedonska, kao i bilo koje izvedenice iz tog termina.

Odmah nakon odluke carigradskog patrijarha Bartolomeja I o priznanju MPC-a očekivano je reagirala Ruska pravoslavna crkva te poručila da priznaje isključivo kanonska prava Srpske pravoslavne crkve u Sjevernoj Makedoniji. Andreja Bogdanovski, doktorand na britanskom Sveučilištu Buckingham, na kojem istražuje procese autokefalnosti u istočnoj Europi i na Balkanu, ocijenio je u razgovoru za list Sloboden pečat da se odluka Carigradske patrijaršije može protumačiti kao postavljanje tračnica za cjelovito rješenje makedonskog pitanja, ali naglašava da će u ovom dijelu biti ključno to hoće li i na koji način SPC i vlasti u Srbiji podržati ovaj proces.

Bogdanovski ukazuje na to da ova odluka ima mnogo nepoznanica u dijelu dodatnog angažmana SPC-a te da je ključno pitanje dovodi li Bartolomejeva odluka Makedonsku pravoslavnu crkvu - Ohridsku arhiepiskopiju (MPC-OA) u status autonomne crkve pod jurisdikcijom SPC-a, kao što je to slučaj s Pravoslavnom ohridskom arhiepiskopijom (POA), blisko povezanom sa SPC-om, prema autokefalnosti kakvu odnedavno ima Ukrajinska pravoslavna crkva (UPC) ili na treću opciju - kao autonomne crkve pod jurisdikcijom Ekumenske carigradske patrijaršije, kao što je to slučaj s Pravoslavnom crkvom u Estoniji i Finskoj.

Komunistička potpora autokefalnosti crkve

Valja naglasiti da je POA, kao autonomna crkva u Sjevernoj Makedoniji kanonski vezana uz SPC, dosad bila jedina kanonski priznata pravoslavna crkva u toj zemlji. MPC je dobio samostalnost kao autonomna crkva od SPC-a 1959. godine pod prisilom tadašnjih komunističkih vlasti koje su namjeravale smanjiti utjecaj SPC-a. Nakon što je SPC odbio dati suglasnost za potpunu uspostavu autokefalnosti MPC-a, Makedonska pravoslavna crkava ipak se odlučila osamostaliti te je na Ohridu 1967., opet uz podršku jugoslavenskih vlasti, jednostrano proglasila svoju autokefalnost.

Srpska pravoslavna crkva smatra da MPC treba biti u kanonskom jedinstvu sa SPC-om, pa srpske vlasti i crkva kao legalnu u Sjevernoj Makedoniji priznaju isključivo Pravoslavnu ohridsku arhiepiskopiju pod vodstvom episkopa Jovana. Pojašnjenja radi, arhiepiskopija je organizacijski stupanj koji je jednak rangu nadbiskupije u Rimokatoličkoj crkvi dok je episkopija isto što i biskupija u zapadnim crkvama. SPC u pravilu s negodovanjem dočekuje zalaganja ekumenskog patrijarha Bartolomeja da se MPC kanonski prizna u red autokefalnih pravoslavnih crkava, a koja se nastavljaju na slična zalaganje Svete Stolice.

Većina makedonske javnosti smatra da je stav SPC-a izravno negiranje makedonske državnosti i samostalnosti. Uz to, Makedonci vjeruju da je na SPC, iako Srbija više ne pretendira na taj prostor koji je nekoć nazivala Južna Srbija, utjecala najviše Grčka pravoslavna crkva (GPC) jer uz grčku državu smatra da samo Grci imaju pravo koristiti ime Sjeverna Makedonija i Makedonci. Stoga Atena ni GPC ne prihvaćaju ni korištenje imena Sjevernomakedonska pravoslavna crkva.

Kada se uključe Bugari i Rumunji

Dodatno ulje na vatru dolila je Bugarska pravoslavna crkva jer je 2017. prihvatila zahtjev MPC-a da joj bude 'majčinska' crkva pa je to pokroviteljstvo izazvalo neodobravanje SPC-a.

SPC ima problema i s Rumunjskom pravoslavnom crkvom jer je osnovala paralelnu episkopiju na području sjevernoistočne Srbije, što je dovelo do ruba liturgijsku i kanonsku suradnju dviju crkava. Srpska crkva, naime, ne uspijeva spriječiti nekanonsko djelovanje RPC-a na području Negotina i Pančeva, a čiji je cilj da se Vlasi iz vlaškog identiteta prevedu u rumunjski nacionalni korpus.

Bogdanovski smatra da će SPC uključiti POA-u u pregovore o budućnosti MPC-a po uzoru na ukrajinski slučaj, prema kojem je Bartolomej kao jedan od uvjeta za davanje autokefalnosti Ukrajinskoj autokefalnoj pravoslavnoj crkvi (UAPC) zatražio ujedinjenje triju pravoslavnih crkava koje djeluju na ukrajinskom teritoriju. Valja pojasniti da su pravoslavci u Ukrajini podijeljeni između Ukrajinske pravoslavne crkve Kijevske patrijaršije (UPCKP), Ukrajinske pravoslavne crkve Moskovske patrijaršije (UPCMP) te UAPC-a.

UPCKP okuplja najveći broj ukrajinskih vjernika, a reformiran je uspostavom neovisne Ukrajine te ima velike simpatije i pretendira zauzeti čelno mjesto crkve u Ukrajini. UPCMP je drugi po broju vjernika i autonomni je sljednik Ruske pravoslavne crkve iz razdoblja Sovjetskog Saveza te se smatra jedinim službenim predstavnikom među ostalim pravoslavnim crkvama na tom području. UAPC je pak osnovan 1921,. nakon uspostavljanja Ukrajinske Narodne Republike, a mnogi ga smatraju jedinom relevantnom sljednicom Ukrajinske nacionalne crkve osnovane 988. godine u tadašnjoj Kijevskoj Rusiji. Ova crkva okuplja relativno malo vjernika u Ukrajini i dijaspori te se zalaže za stvaranje jedinstvene Ukrajinske pravoslavne crkve.

Vjernici koji ne priznaju nijednu crkvu

U Ukrajini također živi velik broj vjernika koji ne priznaju nijednu pravoslavnu crkvu. To je posljedica velike politizacije u crkvenim redovima i čestog pritiska Ruske pravoslavne crkve koja se stoljećima iz političkih razloga protivi uspostavljanju neovisne i jedinstvene Ukrajinske pravoslavne crkve. Posebno mjesto u ukrajinskoj crkvenoj povijesti zauzima Ukrajinska grkokatolička crkva, a koja je uglavnom na zapadu zemlje zadržala autohtoni ukrajinski crkveni identitet i pretendira na mjesto čelne crkve u Ukrajini. Riječ je o najvećoj katoličkoj crkvi prema istočnom obredu, izravno odgovornoj Svetom Ocu u Vatikanu.

Rusija se, smatrajući sebe tzv. Trećim Rimom, usprotivila odobravanju statusa autokefalnosti Ukrajinskoj pravoslavnoj crkvi, odnosno njezinom samoupravnom statusu, usporedivši događaje s Velikim crkvenim raskolom iz 1054., a koji je podijelio kršćanstvo na zapadno i istočno. Ruska pravoslavna crkva nazvala je čelnike UAPC-a šarlatanima i raskolnicima, a ruski predsjednik Vladimir Putin vjernicima UAPC-a još 2019. 'čestitao' je Božić upozorivši na moguće krvoproliće. Stoga je UAPC počeo bilježiti sve više Ukrajinaca u svojim redovima, a sama odluka Bartolomeja o priznavanju UAPC-a dodatno je dobila na geopolitičkoj težini vidljivoj nakon aktualne ruske agresije na Ukrajinu.

Da ne bude odveć dosadno, Ruska pravoslavna crkva, odnosno Kremlj obrušio se u utorak na Bartolomeja jer je zaprijetio da će oduzeti autokefalnost Češkoj pravoslavnoj crkvi koja šuti zbog događaja u Ukrajini. Riječ je naime o crkvi koju su stvorili doseljenici iz Moskovske patrijaršije nakon Oktobarske revolucije 1917. godine i koja je usko povezana s Ruskom pravoslavnom crkvom.

Crkveni rivali u Crnoj Gori

Na pozitivne vjetrove davanja autokefalnosti koji pušu iz Carigradske patrijaršije reagirao je očekivano i mitropolit Crnogorske pravoslavne crkve (CPC) Mihailo te je u utorak izrazio očekivanja da će Bartolomej uskoro priznati i autokefalnost 'Crkve u Crnogoraca'.

CPC, sa sjedištem u Cetinju, obnovljen je u jesen 1993., nakon što je 1918. uspostavom Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca, a službeno dvije godine kasnije, ukinut kao dotad kanonski autokefalna crkva. Ukidanje CPC-a došlo je nakon što je srpska dinastija Karađorđević protjerala dotad vladajuću crnogorsku dinastiju Petrović iz zemlje kao rivala u pretendiranju na prijestolje pod kojim su nakon Prvog svjetskog rata ujedinjeni južnoslavenski narodi u novu državu, premda su te dvije kraljevske kuće bile u najbližem obiteljskom srodstvu. CPC-u konkurentski SPC protivi se obnovi autokefalnosti Crnogorske pravoslavne crkve kako bi realizirala velikosrpske ciljeve potpune asimilacije Crnogoraca u tzv. srpski svet.

Mitropolit Mihailo ocjenjuje da se priznanjem Makedonske i Crnogorske pravoslavne crkve sužava utjecaj SPC-a, odnosno Srbije u regiji. Vjeruje i da će SPC pokušati osporiti samostalnost Makedonske pravoslavne crkve, a govoreći o poziciji Ruske pravoslavne crkve, za koju je snažno vezan SPC, s kojim se protivila autokefalnosti Ukrajinske pravoslavne crkve, kazao da iza svega stoji pokušaj Moskve da proširi svoj utjecaj na Balkanu.

Pojedini analitičari ukazuju na to da iza brojnih poteza SPC-a stoji srbijanski predsjednik Aleksandar Vučić, kojem Europa zamjera pretjeranu bliskost s Putinom, a čija nacionalističko-imperijalistička ideja o tzv. ruskom svijetu ide usporedo s Vučićevim 'srpskim svetom'. Pritom obje crkve imaju ulogu Putinovih, odnosno Vučićevih promotora, s time da se Moskovska patrijaršija smatra predvodnicom svjetskog pravoslavlja dok se SPC zadovoljava nositeljem pravoslavlja u regiji.