Pred Međunarodnim sudom pravde (ICJ) samo su u dva navrata u njegovoj gotovo 70-godišnjoj povijesti pokrenute tužbe za povredu Konvencije o sprečavanju i kažnjavanju genocida i to oba puta protiv nekadašnje SR Jugoslavije koju je prvo tužila Bosna i Hercegovina, a potom i Hrvatska
Pariška konvencija je usvojena 1948. godine, nakon holokausta, a gotovo 60 godina poslije predmet BiH protiv SRJ bio je prvi u kojem je ICJ odlučivao o njezinu kršenju i prvi u kojem je utvrdio da se genocid dogodio.
BiH je u jeku rata 1993. podnijela tužbu za genocid protiv SRJ, kasnije Srbije i Crne Gore (SCG), a ICJ je 14 godina kasnije, u veljači 2007. objavio da odgovornost službenog Beograda nije dokazana, ali je istodobno utvrdio da je u Srebrenici počinjen genocid.
SCG tada više nije postojala pa je u presudi ostala samo Srbija kao nositelj 'zakonskog identiteta' bivše države SRJ koju je sud proglasio odgovornom jer je zločin propustila spriječiti te kazniti počinitelje.
Bosanski Srbi su pokoljem 8.000 Bošnjaka iz Srebrenice počinili genocid, ali nedostaje dokaza da su te snage djelovale po uputama ili pod djelotvornim nadzorom Srbije, odlučili su tada suci odbacivši zahtjev BiH za financijskom odštetom.
BiH je u tužbi optužila Srbiju da je igrala aktivnu ulogu u ratu i prekršila konvenciju iz 1948. naoružavajući, financirajući i podupirući srpske separatiste u ratu u BiH u kojem je etnički očišćeno 142 tisuće ljudi, a 745 tisuća ih je raseljeno.
Sarajevo je tražilo da ICJ utvrdi da je SCG, preko svojih predstavnika i surogata, 'ubijala, ranjavala, silovala, pljačkala, mučila, otimala, ilegalno zatvarala, i istrebljivala građane BiH' te da odmah mora prestati s tom praksom 'etničkog čišćenja' i platiti reparacije. Rat u BiH završen je dvije godine nakon podnošenja tužbe.
SR Jugoslavija je uložila prigovor na tužbu tvrdeći da Beograd nije imao udjela u ratu, da je BiH nelegalno izašla iz Jugoslavije te da njezina vlada nije predstavljala svo stanovništvo države.
Iznošenje usmenih argumenata dviju strana održano je 2006. i trajalo je deset tjedana, a glavnoj raspravi prethodio je niz pokušaja Beograda da se osporavanjem nadležnosti suda, protutužbom za genocid te drugim pravnim i političkim potezima izbjegne proces.
SCG je 1997. intervenirala i protutužbom protiv BiH za genocid navodno počinjen nad bosanskim Srbima, ali ju je 2001. povukla.
Beograd je u međuvremenu mnogo puta sugerirao čelnicima u BiH kako bi bržoj normalizaciji odnosa najviše pridonijelo povlačenje tužbe, a predsjednici SCG i Srbije, Svetozar Marović i Boris Tadić ponudili su isprike za zločine protiv nesrba.
Međunarodni pravni stručnjaci koje su zastupali BiH u sporu su koristili i brojne dokaze i presude Međunarodnog kaznenog suda za bivšu Jugoslaviju (ICTY), posebno dokaze tužitelja protiv optuženih iz Srbije i njihovih suučesnika iz Republike Srpske. ICTY je do tada već bio utvrdio da je u BiH počinjen genocid.
Predstavnici BiH na usmenoj raspravi optužili su vlasti u Beogradu da opstruiraju ICJ onemogućujući da pred njega stignu dokumenti iz državnih arhiva SCG, uključujući i one koji su već dostavljeni ICTY-ju.
To je ubrzo nakon presude potvrđeno kada je američki dnevni list New York Times objavio da je presudom amnestirana Srbija zatajila neke od ključnih dokaza svoje uloge u ratu u BiH, učinivši najvišem sudu UN-a nedostupnim dio tajnih transkripata sa sjednica Vrhovnog vijeća obrane, i to uz odobrenje ICTY-ja, odnosno izričitu pisanu suglasnost tadašnje glavne haške tužiteljice.
Carla del Ponte je u proljeće 2003., tijekom suđenja Slobodanu Miloševiću i u želji da se domogne tih dokumenata, potpisala suglasnost da dijelovi toga arhiva ostanu nedostupni javnosti, pa tako i ICJ-u. Glavni tužitelj u predmetu Milošević Geoffrey Nice ocijenio je da je taj dogovor bio bez ikakvog pravnog temelja i poslužio je Beogradu da pred ICJ-em 'prikrije dokaze o umiješanosti Jugoslavije u ratove u Hrvatskoj i BiH'.
Međunarodni pravnici, koje je intervjuirao NYT, kazali su kako je moglo biti puno drugačije da je ICJ inzistirao na punom pristupu arhivima, dok su sveučilišni profesori prava i udruge za ljudska prava smatrale vrlo zabrinjavajućim što sud 'subpoenom' nije tražio te dokumente od Srbije. Presuda ICJ nije objasnila zašto Sud od Srbije nije tražio cjelovite dokumente.
BiH ima desetogodišnji rok za podnošenje zahtjeva za reviziju presude ICJ-a, koji istječe 26. veljače 2017. godine, pod uvjetom da priloži nove važne dokumente.
