Hrvatska će prvi put imati premijera koji ne zna dobro hrvatski jezik. Tihomir Orešković ima klasične jezične i govorne probleme koji prate pripadnike dijaspore, a njegova pojava na domaćoj političkoj sceni prigoda je da se zapitamo i kakav je hrvatski jezik kojim se koriste naši vodeći političari, kakva je njihova kultura govorenja i slušanja. Redovna profesorica kroatistike na Filozofskom fakultetu u Rijeci, predavačica na studiju novinarstva na Sveučilištu Sjever te voditeljica doktorskog studija Izdavaštvo i mediji Sveučilišta u Rijeci prof. dr. Marina Biti u intervjuu za tportal analizira hrvatski jezik vodećih hrvatskih političara, njihovu verbalnu i neverbalnu komunikaciju, ali i ključne riječi i sintagme koje vladaju političkim prostorom
Je li kultura govorenja važna za odnose u nekom društvu?
Kultura govorenja čini sam temelj društvenih odnosa. U korijenu velikoga broja društvenih nesporazuma upravo su jezični nesporazumi. Nažalost, u hrvatskom javnome prostoru malo se čuje kvalitetnog dijaloga. A sve dok ne bude pravoga dijaloga, neće biti ni kvalitetnih zaključaka – društveni prijepori tako mogu samo rasti umjesto da se dijaloški razrješavaju.
Zbog čega je važno da političari i političarke, posebno oni na najmoćnijim pozicijama, dobro znaju i koriste materinji jezik?
Naravno da je prevažno! Jezik je glavni alat političara, a komunikacija s javnošću njihov je glavni posao. Ako vam se boja na zidu ljušti, odmah ćete znati da je ličilac zakazao. A ako u društvu prevladavaju disharmonični odnosi, to pak znači da su političari zakazali u načinima kojima se služe svojim alatima. Naravno da oni koji nisu odnjegovali vlastitu jezičnu kulturu ne mogu pozitivno utjecati na jezičnu kulturu u širem društvenom prostoru! A upravo je u njihovoj nadležnosti da na to utječu, i izravno – kroz sustav obrazovanja kojime u konačnici upravlja politika, i neizravno – budući da su oni ti koji predstavljaju javne modele u koje se drugi ugledaju.
Kakav je hrvatski jezik kojim se služe naši političari i političarke?
Svakakav, ali u prosjeku svakako i nedovoljno dobar. Kada dajem tu ocjenu, ne mislim isključivo na gramatiku i na pravogovor, već i na strategije izražavanja kojih se čuje u rasponu od primitivnih do perfidnih, prečesto vrlo upitne argumentacijske valjanosti. U nekim se slučajevima takvim strategijama (recimo, napadačkim) prikriva manjak vlastita znanja ili razumijevanja određene problematike, u drugima se prikrivaju odveć velike aspiracije na moć i na društvene privilegije, u trećima frustracije zbog nekih možda neostvarenih ciljeva… Jezik je kao lakmus papir…
Možete li se osvrnuti na neke tipične pogreške političara, u uže jezičnom smislu riječi?
Greške je najteže izbjeći i zato se možda i najmanje mogu osuđivati u sferi naglašavanja, budući da je ta sfera povezana s identitetom i sa životnom poviješću osobe, s materinskim korijenima. I kada kultiviramo svoj govor, naša povezanost s prostorom iz kojega poničemo probija kroz naglaske, pa te tragove možemo shvatiti kao identitetsku vrijednost koje se govornik ne mora i ne treba do kraja odreći. No u izričaju recimo Bože Petrova ili Stipe Petrine čujemo puno više od tragova, i oni bi na oblikovanju svojega naglaska i intonacije itekako mogli i trebali poraditi. Drukčiji je, recimo, slučaj Furija Radina kod kojega se detektira istarska komponenta prošarana talijanskim utjecajem: dimenzija lokalnog utisnuta u tkivo inače kultivirana govora tu šalje pozitivnu poruku o identitetu osobe, a u tom je konkretnom slučaju ona i sasvim primjerena imidžu političkog predstavnika nacionalne manjine. A da ta lokalna odlika može naići na pozitivnu recepciju, shvatio je, recimo, Bandić koji zagrebački izričaj sasvim svjesno forsira. S obzirom na to da se tu evidentno ne radi o autentičnoj komponenti materinskog jezika koju on ne bi mogao kontrolirati, nameće se zaključak da je tu riječ o strategiji pridobivanja simpatija glasača, odnosno o svojevrsnoj farsi koja je s vremenom prerasla u drugu kožu Milana Bandića
Kako komentirate činjenicu da premijer Tihomir Orešković ne zna hrvatski jezik? Može li to štetiti njegovoj političkoj karijeri?
Jezik jest glavni alat političara, i bojim se da će ga ta objektivna manjkavost neminovno osuditi na trajnu poziciju počasnoga, odnosno u svim potrebnim sferama ne i operativnog premijera. Da bi djelovao premijerski u punome smislu riječi, ne samo što bi hrvatskim jezikom trebao kroz određeno vrijeme bolje ovladati, nego bi on njime trebao puno bolje vladati već sada. Što, već u ovome trenutku, može realno značiti njegovo 'pravo veta', kada je očito da premijer zbog jezičnih ograničenja ne može samostalno odraditi kvalitetan intervju na hrvatskome jeziku s hrvatskim kandidatima? Jer taj bi intervju, da bi mandatar uistinu mogao donijeti ocjenu, trebao biti više nalik unakrsnom ispitivanju nego ugodnome ćaskanju. Mislim da je sasvim jasno da je 'pravo veta' izmišljeno za ovu priliku i, dakako, pravno fiktivno, ono što se u semiotici naziva praznim označiteljem i može služiti tek dekorativnim svrhama. Odnosno, da eliminacija kandidata koja bi bila utemeljena u Oreškovićevim vlastitim spoznajama – izuzev, i to opet samo do neke mjere, u područjima njegovih užih stručnih kompetencija – nije realno provediva. Tihomir Orešković kandidate u stvarnosti može prosuđivati na temelju uopćena dojma, papirnatih referenci i preporuka, po svoj prilici ponajviše Karamarkovih. Ako uistinu bitno ne unaprijedi svoje poznavanja hrvatskoga, budući premijer će se i nadalje morati oslanjati na druge u provođenju, pa i u kreiranju svoje politike, izuzev u sferi financija i možda tek donekle zdravstva. Ne zato što ne bi htio upravljati, i ne zato što ne bi mogao naučiti politički misliti, već zato što nije vjerojatno da će dovoljnom brzinom i do potrebnoga stupnja – onoga koji može izravno omogućiti kognitivno procesuiranje svih relevantnih informacija – razviti svoje znanje hrvatskoga jezika, glavnoga i svakako nezaobilaznoga alata političkoga posla u Hrvatskoj.
Čuje se uistinu eklatantnih pogrešaka koje svjedoče o nedovoljnoj jezičnoj obrazovanosti političara. Iako je, na primjer, maltene već anegdotalna postala kriva uporaba futura, kolokvijalno već prozvana 'račanovskim' futurom, ogroman broj političara nikako da se u tome aspektu samokorigira. Primjer toga je kada netko kaže 'biti ću' umjesto ispravnog oblika 'bit ću' koji se izgovorno realizira kao /biću/. Naime, to ih izgovorno stopljeno /biću/ po svoj prilici alarmantno podsjeća na srpski oblik 'biću' koji se u srpskome tako i piše, pa mimo vlastita jezičnoga osjećaja forsiraju neispravan oblik koji im se čini 'hrvatskijim'. U kompjutorskom jeziku to bi se nazvalo funkcijom override. Na sličnome je tragu i bijeg od futura drugog koji nam često zatreba u sintaksi pogodbenih rečenica – a takvim rečenicama politički govor obiluje! Vjerojatno je da se oblici 'budem - budeš - bude - budemo - budete - budu' iz futura drugog izbjegavaju jer mogu podsjetiti na kajkavski dijalekt u kojemu se pomoću njih slaže obični futur. Zbog toga se, po svoj prilici, konstrukcije koje iziskuju futur drugi, kao npr. u rečenici koja počinje s 'Ne bude li tako…', reduktivno uguravaju u futur prvi na način da se kaže 'Ako neće biti tako…'. To upada u oči, recimo, kod Mirele Holy koja se obilno upušta u konstrukcije 'ako - onda', ali ponekad i kod naše predsjednice koja nepogrešivo slaže vremena u engleskome jeziku, dok joj se u njezinu inače vrlo glatkome hrvatskome dogodi ponekad i ovakvo iskliznuće.
Što jezik kojim se govori i način na koji se govori otkriva o govorniku, posebice o političarima kao javnim osobama?
Ne otkriva sve, ali može otkriti jako puno. Što pažljivije slušamo, pogotovo ako kroz dulje vrijeme pratimo nekog govornika i obraćamo pažnju na način na koji se služi jezikom, to dublje možemo u njega ili nju proniknuti. Vjerujem da mnogi nisu svjesni koliko o sebi odaju, ili pak računaju na malobrojnost publike koja stvarno sluša i stvarno se udubljuje. Nažalost, istina je da nam je od kulture govorenja još i zanemarenija kultura slušanja, kao i kultura čitanja, i da se prečesto zadovoljavamo površnim dojmovima na temelju kojih nije baš uputno graditi zaključke.
Koliko vješto komunicira predsjednica Kolinda Grabar Kitarović, kako ocjenjujete njezine jezične vještine, svjesne i nesvjesne?
Za predsjednicu se svakako može reći da je izuzetno elokventna, da je njezin izričaj u cjelini jezično korektan te kvalitetno popraćen i paralingvističkim sredstvima. Mimika lica joj je ugodna, dobro upravlja snagom glasa i intonacijskim težištima. Mislim da predsjednica malo toga ostavlja nesvjesnom. Ta bi se dimenzija mogla potražiti u njezinoj gestikulaciji i u govoru tijela. Geste viđene tijekom kampanje bile su vrlo naglašene i performativne, no nešto o njoj govore i svi njezini drugi pokreti. Mnogi su uočili njezin hod koji ne prati poruku ženstvenosti koju predsjednica emitira, pa i podvlači, svojom vizažističkom i modnom autoprezentacijom. Sadržajno, zamjetno je da ona svoj politički izričaj gradi na provjerenim paradigmama. Tijekom izborne kampanje plasirala je, primjerice, temat zajedništva kojemu se kao predložak može detektirati Obamin koncept jedinstva/sjedinjenosti liberalne i konzervativne Amerike. Po istoj shemi odabira modela s ranijom ovjerom, u ovome trenutku ona promiče temu decentralizacije. Moglo bi se dakle reći da predsjednica zna dobro odabrati teme popularnoga naboja, no može joj se prigovoriti da te teme plasira paušalno i da ih nerijetko svodi na sporadične aspekte. Primjerice, kada u kontekstu decentralizacije sugerira relociranje upravnih tijela, ona sa strane ostavlja daleko važnije pitanje decentriranja samoga sustava upravljanja koje nema puno veze s time na kojemu će lokalitetu biti zgrade i uredi. Podjednako tako i problematika zajedništva ima svojih dubljih zamki, no predsjednica temu ni ne vodi do razine na kojoj bi u te vruće točke trebalo zagrabiti. Takav bi se pristup mogao nazvati metonimijskim. Razvidno je da vješto upravlja retoričkim efektima i da je na njima i njezin glavni fokus, no i to da je katkada prevari naglost, kao u slučaju prepiske s Lekom ili objave na Facebooku iz Kine. Takve propuste uspijeva, međutim, prevladati bez štete po svoju visoku popularnost u čemu joj bez sumnje pomaže njezin najmoćniji paralingvistički alat – osmijeh. U sveopćemu manjku nasmiješenih lica na hrvatskoj političkoj sceni njezina spremnost na osmijeh, poduprta – uz rječitost – i drugim estetskim atributima, priskrbljuje joj za hrvatske prilike uistinu jedinstven status političke zvijezde.
Lakše je, a i autoritativnije zvuči, biti monologičan nego dijalogičan. Primjerice, dok je bio ministar obrazovanja i znanosti, Dragan Primorac patentirao je odgovaranje na pitanja divljenjem samim pitanjima. Svesrdno bi se zahvalio na pitanju, pohvalio bi novinara ili novinarku zbog odlično uočena problema nakon čega bi koju minutu posvetio daljnjem isticanju same važnosti toga pitanja. Na kraju bi obećao da će se to pitanje riješiti, istakao bi da se o tome u vladi puno misli, i tako više-manje utrošio vrijeme dočekujući sljedeće pitanje. Ta se tehnika u međuvremenu poprilično proširila, pa je odgovor zahvaljivanjem na pitanju postao jednom od omiljenih metoda za nedavanje odgovora mnogih političara.
Uočljiv je i obrazacraspravljanja ad hominem koji karakterizira tendencija da se umjesto problema adresira i najčešće diskvalificira osoba koja određenu tezu iznosi, mada se ista metoda ponekad koristi i za autoglorifikaciju. Ta posebno dolazi do izražaja tijekom kampanja kada se svako mišljenje protivnika obezvređuje po osnovi podcjenjivanja same protivničke osobe. Tako je primjerice Tomislav Karamarko tijekom nedavne kampanje na upite o stavovima Zorana Milanovića uporno ponavljao da je Milanović 'premijer u odlasku', odgovoran za navodno uništenje Hrvatske u četverogodišnjem periodu svojega upravljanja, zbog čega mišljenje takve osobe ni ne može imati nikakve težine. Na to je pak Milanović odgovarao pozivima na sučeljavanje, čineći to dakako grubim izazivačkim rječnikom te ni sam ne zazirući od grubog diskvalifikacijskoga pristupa (npr. 'Predsjednik HDZ-a nije neki sportaš, osim tamo gdje se dijelio stranački novac pa se aktivirao.').
U Mostu su pak inspirirani religijskim diskursom: meritum pitanja se izmješta na teren morala; druga strana se derogira zgražanjem; po osnovi moralnosti polaže se i pravo na samoizuzeće od polaganja računa za tvrdnje koje sami iznose. Takvim se pristupom diskusijska 'lopta' neminovno dovodi do mrtvu točke koju definiraju samo pojmovi 'mi' i 'oni'. Mostovci svoje 'mi' predstavljaju kao nešto bezuvjetno pozitivno, a u duhu religijskih modela i viktimizirano. Takvo se 'mi' pojavljuje i u metafori Mosta kao lovine okružene bezočnim predatorima – morskim psima. A ti 'morski psi' su, naravno – 'oni', što se može odnositi i na SDP i na HDZ, ovisno o trenutnoj konstelaciji interesa Mosta kao i o preferiranoj interpretaciji publike čiju empatiju zazivaju. U ukupnosti, sve se to može podvesti pod popularni pojam 'spina' koji drma diskursnim prostorom hrvatske politike.
Možete li navesti neke primjere snažnih neverbalnih poruka političara, bilo svjesnih ili nesvjesnih?
Svjesno je vizualnim kanalima poruke odašiljala Jadranka Kosor – svi se, vjerujem, sjećaju njezinih broševa koji su dosta transparentno korespondirali s pojedinim političkim prigodama. U red pak nesvjesnih, paralingvistički emitiranih poruka mogla bi se uvrstiti atipična brzina govornoga tempa inače poslovično sporog govornika Mate Granića u jednoj od relativno recentnih emisija iz serije Otvoreno. Kao indikativan se mogao iščitati itrenutak zamuckivanja naše inače izuzetno elokventne predsjednice u trenutku proglašavanja mandatara (iako je taj njezin nešto nespretniji trenutak nestao u sjeni prvoga susreta javnosti s Oreškovićevim hrvatskim jezikom). Milanovićev high five razmijenjen s Kotromanovićem nije prošao nezamijećen, kao ni Bandićevo puzanje po snijegu nakon slučajnoga pada.
Možete li nam – s obzirom na trenutačni politički kontekst – objasniti što se događa s pojmom, odnosno riječju koju u posljednje vrijeme kao da najčešće čujemo: 'reforme'?
Riječ 'reforma' tiče se uvođenja promjena kojima je cilj unaprijediti neko stanje, obično u institucionalnoj sferi, mada se može govoriti – ali tada je to metaforički – i o reformiranju svijesti, savjesti, vlastita života i sl. Ta je riječ, međutim, uslijed brojnih reformi kojima smo bili podvrgnuti, i to najčešće s ishodima slabijim od stanja koje se htjelo reformirati, u uporabi najprije zagubila velik dio svojeg optimističkog naboja i zadobila određen suspektni prizvuk. No kako stanje i dalje nije dobro, iznova se nameće potreba reformiranja ne samo nereformiranih nego i ranije reformiranih sfera. Riječ 'reforma' stišće sa svih strana; štoviše, javlja se i unutar nove političke sintagme kao 'strukturna reforma' (što je u stvari pleonazam, jer reformiranje je po definiciji zadiranje u strukturu i teško da može biti nestrukturno!). Potreba za reformiranjem i najave reformi čini se sveprisutnima, pa ta riječ više gotovo da se i ne smije izgovarati u singularu. U kontinuiranoj smo tranziciji: pozitivna promjena uvijek je u najavi, stalno joj se teži, stalno nam se obećava – u brodogradnji, u školstvu, u kulturnom sektoru, u poljoprivredi, u financijama, u sustavu sigurnost... No proces nikako da se dogodi, neuhvatljiv je - jer opipljivi rezultati koji bi sve to opravdali izostaju. I na koncu se na sve to pojavljuje Most koji 'reforme' – u pluralu! – pretvara u svoju mantru. Najava otuđenja drugog mirovinskog stupa – je li to jedna od reformi koja će povući za sobom i neke druge (koje???) reforme? Hoće li nam biti nakon toga bolje ili gore?
Pitanja kolaju, a odgovori izostaju. U međuvremenu rekla bih da se riječ dosta zlokobno ritualizirala, da je postalo oznakom moći neke nevidljive ruke da mijenja naše živote, vjerojatno na gore a ne na bolje. Ispražnjenje od značenja, potom inverzija. Situacija u kojoj nam se čini da riječi vladaju nama, a ne mi njima pomalo je shizofrena. Gotovo da bih rekla da su 'reforme' (u pluralu!) prerasle u ideologem neke nove politike koja, poput kakva duha, nema supstancije ni konkretnih obrisa.
