Kada je u studenom 2011. njemačka javnost saznala za postojanje neonacističke terorističke ćelije NSU (Nationalsozialistischer Untergrund tj. Nacionalsocijalističko podzemlje), koja je tijekom desetak godina izvršila niz ubojstava useljenika i pljački, političari predvođeni kancelarkom Angelom Merkel obećali su da će sve biti istraženo do kraja. Pet godina kasnije mnogo toga u vezi djelovanja terorističkog NSU-a ostaje nerazjašnjeno, na što upozorava i nova hit-predstava ‘Die NSU-Monologe’ koju je ovih dana naš novinar pogledao u Berlinu
U kulturnom centruHeimathafen u berlinskom kvartu Neukölln, trenutnom središtu multikulti-hipsterskog života u gradu, predstava ‘Die NSU-Monologe’ ('NSU monolozi') rasprodana je za sve izvedbe u studenom i prosincu. Ova dokumentarna predstava u režiji Michaela Rufa, koja je premijeru imala početkom mjeseca u povodu petogodišnjice otkrića o postojanju terorističke grupe NSU, na jednostavan i efektan način otkriva agoniju obitelji koje su izgubile svoje voljene u seriji neonacističkih atentata na useljenike koji su se deset godina događali diljem Njemačke.
Među poznatim žrtvama terorističke grupe koju su predvodili neonacistički ekstremisti Uwe Mundlos, Uwe Böhnhardt i Beate Zschäpe su Enver Simsek, Abdurrahim Özüdogru, Suleyman Tasköpru, Habil Kilic, Mehmet Turgut, Ismail Yasar, Theodorus Boulgarides, Mehmet Kubasik i Halit Yozgat, koje su NSU-ovci ubili između 2001. i 2006. godine. Riječ je o ljudima većinom turskog porijekla, koji su zato izabrani za mete neonacističkih terorista, no njihova je ubojstva njemačka policija tretirala kao obračune u miljeu turske mafije, a mediji opisivali kao ‘kebab ubojstva’, sve dok se konačno 2011. nije saznala strašna istina. Mundlos i Böhnhardt nakon jedne pljačke nisu uspjeli umaknuti policiji te su - čini se - počinili samoubojstva kako bi izbjegli hvatanje.
Uhićena je njihova suradnica Zschäpe, kojoj se i danas sudi na procesu koji kao da je imitacija najvećih promašaja hrvatskog pravosuđa, a u javnosti je eksplodirala zastrašujuća priča o neonacistima koji su diljem Njemačke ubijali useljenike dok su snage sigurnosti svoju istragu - unatoč brojnim indicijama - usmjerili isključivo na rodbinu ubijenih.
‘Die NSU-Monologe’ nudi intiman uvid u iskustva Elif Kubaşık, Adile Şimşek i İsmaila Yozgata - dvije udovice ubijenih te oca posljednje žrtve NSU-terorista - čije su priče autori predstave, režiser Ruf i organizacija Bühne für Menschenrechte (Pozornica za ljudska prava) rekonstruirali iz niza intervjua, medijskih istupa i osobnih razgovora. Kako je naglašeno u najavi predstave - koja se naizmjenično igra na njemačkom i turskom jeziku s podnapisima onog drugog - sve što glumci u ‘Die NSU Monologe’ izgovaraju su autentične riječi udovica Kubasik i Şimşek te očajnog oca smaknutog Halita Yozgata, kojima se nije dodavalo još teksta.
Taj minimalistički pristup vidi se i u samoj izvedbi, koja se sastoji od četvero glumaca pred mikrofonimana ogoljenoj crnoj pozornici, s povremenom pijanistričkom pratnjom u pozadini. Režiser Ruf i ekipa ‘Die NSU-Monologe’ su se nadali kako će emotivno i intimno izvođenje autentične boli onih kojima su neonacisti ubili najbliže biti dovoljno za držanje pažnje gledatelja tijekom izvedbe u trajanju od sat i 45 minuta; pokazalo se da su u pravu!
Od Adile Şimşek, čiji je suprug Enver bio 2000. prva žrtva NSU-ovaca u blizini Nürnberga, tako prvo saznajemo njihovu ljubavnu priču iz mladosti, koja se nastavila kao obiteljski život u Njemačkoj, pa kako su pokrenuli zajednički posao u cvjećarstvu. Time je potresniji dio kada njeni monolozi krenu opisivati grozna iskustva s njemačkom policijom, koja je udovicu Şimşek optužila da je ubila supruga zbog novca, te niz godina u kojima se Envera u medijima tretiralo kao mafijaša koji je ubijen u obračunu zbog šverca novca.
Posebno drugačija nisu ni iskustva Elif Kubaşık i İsmaila Yozgata, koji su također morali dokazivati vlastitu nevinost oko ubojstva supruga odnosno sina. Iz riječi rodbine jasno je da su i oni sami policiju upućivali na neonacistički milje kao potencijalne počinitelje, no sve što bi istragu vodilo u tom pravcu se sistematski ignoriralo.
Ono što aktivisti nazivaju ‘strukturalni rasizam’ zapravo je, kako se čini, tek dio odgovora na razloge za nezainteresiranost policije za istraživanje neonacista u seriji ubojstava useljenika turskog porijekla, jer tu je još i nedovoljno istražena povezanost doušnika tajnih službi s ekstremno desne scene sa serijom ubojstava, pa i umiješanost njemačke tajne službe u cijelu priču.
Dijelovi u kojima se u ‘Die NSU-Monologe’ proziva njemačke organe sigurnosti i kancelarku Angelu Merkel, politički su zasigurno najkontroverzniji, ali i najpotrebniji, jer prema aktualnoj službenoj verziji događaja NSU se sastojao od troje odmetnika koji su sami i bez ikakve podrške više od deset godina živjeli teroristički la dolce vita, postavljajući bombe u ulice s većinskim useljeničkim stanovništvom, ubijajući obične ljude zbog pogrešnog porijekla i pljačkajući filijale supermarketa za financiranje svih tih aktivnosti.
Predstava ‘Die NSU Monologe’ tek je započela svoj kazališni život, tijekom kojega se planiraju stotine izvedbi po cijeloj Njemačkoj. Kao dokumentarni teatar ova je predstava nedvojbeni uspjeh, no pitanje je hoće li imati i politički učinak kakvom se nadaju autori i rodbina ubijenih. Sudeći po interesu njemačkih medija i rasprodanosti izvedbi, ‘Die NSU-Monologe’ je odgovarajuće odavanje počasti žrtvama na petogodišnjicu otkrića postojanja NSU-a. Odgovori o umiješanosti državnih struktura koje, pak, traže preživjeli, vjerojatno će zauvijek ostati nedostupni.
