Prema definiciji, genocid je zločin usmjeren na uništavanje, u cijelosti ili dijelom, neke nacionalne, etničke, vjerske ili rasne skupine ubijanjem njezinih članova ili stavljanjem skupine u takve uvjete života koji mogu dovesti do njezina uništenja.

Definicija genocida utvrđena je Konvencijom o sprečavanju i kažnjavanju zločina genocida, koju je prihvatila Opća skupština UN-a 9. prosinca 1948., 's namjerom uništenja, u cijelosti ili djelomično, neke nacionalne, etničke, rasne ili vjerske skupine'. Genocid, kao ni ratni zločini, ne zastarijeva, a za razliku od ratnih zločina, nije nužno vezan uz postojanje oružanog sukoba jer se može postići nametanjem mjera što dovode do sprečavanja rađanja u skupini ili prisilnim odvođenjem djece u drugu skupinu te drugim mjerama.

Kako je riječ o najtežem mogućem nedjelu, genocid je iznimno teško dokazati, što je pokazala i odluka Sudskog vijeća Haškog suda kojim je predsjedao sudac Alphons Orie, a koje su još sačinjavali Christoph Flügge i Bakone Justice Moloto. Sudsko je vijeće zaključilo da nije bilo genocidne namjere pripadnika vojske bosanskih Srba u općinama Ključ, Kotor Varoš, Sanski Most, Prijedor, Vlasenica i Foča tijekom rata u Bosni i Hercegovini.

Za ilustraciju, uzmimo primjer Prijedora, koji je bio poprište najbrutalnijih etničkih progona na samom početku rata u BiH. Sa šireg prijedorskog područja paravojne snage bosanskih Srba prognale su više od 50 tisuća osoba nesrpske nacionalnosti, a ubijeno je više od tri tisuće muškaraca, žena i djece. Mnogi su završili u obližnjim logorima Omarska, Keraterm i Trnopolje. U prijedorskoj općini otkriveno je više od 60 masovnih grobnica prijedorskih Bošnjaka i Hrvata. Sve to nije bilo dovoljno da se ondje dokaže genocid.

Vijeće je utvrdilo većinom glasova (uz protivno mišljenje suca Orieja) da su neposredni počinitelji, preciznije pripadnici postrojbi bosanskih Srba koje su bile pod kontrolom Ratka Mladića, u navedenih šest općina namjeravali uništiti bosanske Muslimane.

Međutim suci su zaključi da su bosanski Muslimani koji su bili meta napada u svakoj od općina predstavljali relativno mali dio i nisu na druge načine predstavljali značajan dio skupine. Shodno tome, Vijeće se nije uvjerilo da je jedini razumni zaključak bio taj da su neposredni počinitelji posjedovali potrebnu namjeru da unište značajan dio zaštićene grupe bosanskih Muslimana.

Više o presudi Mladiću pročitajte u tekstovima:

>>> Je li presuda Mladiću konačni dokaz da je Milošević nalogodavac genocida?

>>> Mladić preko sina poručio: Sve ovo je laž!

>>> Ratku Mladiću doživotni zatvor: Izdvajamo najvažnije detalje

Dakle jedina presuda za genocid ostaje ona koja se odnosi na područje općine Srebrenica. Vijeće je utvrdilo da je 1995. godine Mladić sudjelovao u udruženom zločinačkom pothvatu čiji je cilj bila eliminacija bosanskih Muslimana u Srebrenici.

Mladić je u ožujku 1995. potpisao naređenje za stratešku operaciju protiv te enklave, s namjerom da je isprazni od bosanskih Muslimana i da to područje postane dio srpskog teritorija. Nakon što je vojska bosanskih Srba ušla u Srebrenicu 11. srpnja 1995., žene, djeca i neki stariji bosanski Muslimani prisilno su premješteni iz enklave na teritorij pod kontrolom bosanskih Muslimana. Mlađi muškarci su odvedeni iz baze Ujedinjenih naroda u Potočarima te zatočeni u privremenim objektima i kasnije, s tisućama drugih koji su uhvaćeni iz kolone koja je pješice bježala iz enklave, autobusima prevezeni na razne lokacije u općinama Srebrenica, Bratunac i Zvornik, gdje su pogubljeni.

Vijeće je utvrdilo da je Mladić namjeravao postići cilj udruženog zločinačkog pothvata za Srebrenicu uništenjem bosanskih Muslimana, tj. ubojstvom muškaraca i dječaka te prisilnim premještanjem žena, male djece i nekih starijih muškaraca. Vijeće je stoga proglasilo Mladića krivim za genocid, progon, ubojstvo, istrebljivanje te za nečovječno djelo prisilnog premještanja.

Već osuđeni za genocid u Srebrenici  

Za genocid u Srebrenici već su ranije osuđeni načelnici sigurnosti Drinskog korpusa i Glavnog štaba Vojske Republike Srpske Vujadin Popović i Ljubiša Beara te su dobili kazne doživotnog zatvora, kao i Zdravko Tolimir, desna ruka Ratka Mladića, koji je tijekom rata bio šef obavještajno-sigurnosnih službi, izravno nadređen Popoviću i Beari.

Bivši zapovjednik Drinskog korpusa Vojske Republike Srpske (VRS) Radislav Krstić osuđen je za pomaganje i podržavanje genocida, a ne za sam genocid, a pod istom kvalifikacijom osuđen je i načelnik sigurnosti Zvorničke brigade VRS-a Drago Nikolić. Obojica su dobila 35 godina zatvora. Sud je odgovornim za genocid u Srebrenici u prvostupanjskoj presudi proglasio i političkog vođu bosanskih Srba Radovana Karadžića te ga osudio na 40 godina zatvora.

Nije samo Haški sud presudio da se dogodio genocid u Srebrenici. Presudom Međunarodnog suda pravde (ICJ) po tužbi Bosne i Hercegovine protiv Srbije iz 2007. godine za genocid također je presuđeno da se on dogodio u Srebrenici. U toj presudi Srbija se amnestira od izravne krivnje za genocid, ali se navodi da je ta zemlja kriva zato što je propustila spriječiti genocid i kazniti počinitelje.

Za počinjenje genocida ključna su dva faktora: fizički odnosno samo djelo te namjera da se u potpunosti ili djelomično uništi zaštićena etnička skupina.

Oba faktora su dokazana u Srebrenici, ali nisu, recimo, u Hrvatskoj, koja je također tužila Srbiju zbog povrede Konvencije o sprečavanju i kažnjavanju zločina genocida pred Međunarodnim sudom pravde u Haagu.

Zašto je pala tužba Hrvatske?  

Sud je u slučaju Hrvatske 2015. godine utvrdio da je ubijen velik broj osoba i da su JNA i srpske snage ciljale hrvatsko stanovništvo koje predstavlja skupinu zaštićenu po Konvenciji. Zaključeno je da su JNA i srpske snage počinile zločine u različitim područjima Hrvatske, Slavoniji, Kordunu, Lici, Banovini i Dalmaciji, koji se smatraju genocidnima, ali su to učinili da se otjera, tj. progna stanovništvo s tih područja kako bi se stvorila homogena srpska država, a ne s namjerom da se uništi hrvatsko stanovništvo.

U konačnici, Sud je zaključio da Hrvatska nije dokazala da se radilo o namjeri i uroti da se djelomično ili u cijelosti unište Hrvati, odnosno počini genocid. Stoga je ICJ u potpunosti odbacio tužbu Hrvatske.

Iako povijest pokazuje dugu tradiciju uništavanja cijelih nacionalnih, etničkih i drugih skupina, tek strahote Prvog i Drugog svjetskog rata, posebice genocid nad Armencima, Romima i Židovima, potaknuo je međunarodnu zajednicu da genocid, koji se smatra najtežim zločinom, utvrdi kao kazneno djelo univerzalne naravi, navode u Hrvatskoj enciklopediji.