Bečka voda za piće još se od 1910. koristi za proizvodnju ekološki prihvatljive energije. Trinaest malih hidroelektrana smješteno je uzduž dva magistralna vodovoda koja vodu dovode s planina, a dvije su smještene direktno u gradu, navode dalje.

'Bečka voda proizvodi toliko struje da bi se njome mogao napajati grad od 50.000 stanovnika', ističe s veseljem bečka zastupnica za ekologiju Ulli Sima.

Posebnost nove hidroelektrane njezin je specijalni dizajn. Riječ je zapravo o centrifugalnoj pumpi u koju voda ulazi s 'obrnute' strane i koja se na taj način koristi kao turbina. Korištenje ovakvih uređaja moguće je pri protočnosti vode od do šest m3/s i padu od do 80 metara.

Informacija koju su nam na e-mail poslali iz kontaktnog ureda Grada Beča zanimljiva je kad je se dovede u vezu sa situacijom u hrvatskim gradovima koji, prema rezultatima nalaza Državne revizije građane – izuzev pet iznimnih gradova – gule građane na računima za vodu. Hrvatski gradovi, a naročito naša prijestolnica Zagreb, daleko su od prakse bečkog vodovoda koji toliko vrhunski gospodare svojim resursima da su svoje uspješno poslovanje okrunili još jednim prihodom od proizvodnje električne energije, a sve je, naravno, umotano u zeleni – ekološko prihvatljivi celofan. Hrvatski gradovi daleko su od ekoloških i biznis inovacija bečkih kolega.

Gradonačelnici, načelnici i šefovi hrvatskih vodovoda malo mare za ekološke standarde, a još manje za kućne budžete građana. Nekima od njih od izvorišta do krajnjeg potrošača iscuri gotovo 80 posto vode, u Zagrebu pak 40 posto. Umjesto da ulože u unapređenje vodovodne mreže i poboljšanje svojih usluga, hrvatski vodovodi preko cijene vode pokrivaju svoje loše i neekonomično poslovanje.

Ukratko, analizirajući poražavajuće rezultate državnih revizora o poslovanju hrvatskih vodoprivrednih tvrtaka, dvojica stručnjaka, Ante Bajo s Instituta za javne financije i Marko Primorac s Ekonomskog fakulteta, zaključili su kako se u nekim slučajevima građanima dvaput obračunava naknada za koncesiju, u drugima im se nezakonito naplaćuje fiksni dio cijene, a sve skupa svodi se na zaključak da potrošači kroz račune za vodu financiraju svaku glupost koja nekom komunalnom poduzeću padne na pamet: od izgradnje cesta i uređenja groblja do lokalnog prijevoza ili tržnica ili sponzorstva sportskih klubova.

Zagrebačka gradska vlast još je prije lokalnih izbora 2005. redovito posjećivala Beč te nakon toga 'prijetila' kako bi se upravljanje gradskim tvrtkama moglo unaprijediti prema bečkom modelu. Građani čekaju, a režije u Zagrebu samo rastu pa je naš grad postao slavni rekorder po cijenama režija. Iako takvi podaci jako ljute gradonačelnika Milana Bandića, valja reći kako je istraživanju stranice Numbeo (na kojoj se redovito prikupljaju i ažuriraju cijene života u gradovima diljem svijeta) pokazalo da je Zagreb i prije ulaska u Europsku uniju 2013. bio svojevrsni rekorder po visokim cijenama režija, ali i javnog prijevoza, i po tome, nažalost, vodi ispred puno većih metropola, kao što su London i Pariz.