Tomo, kako ga zovu u njegovom Dubrovniku, sušta je suprotnost takvog u se, na se i podase zagledanog domaćina. U svemu što radi on je čisti pozitivac (zato su ga ove godine premašnom većinom sugrađani izabrali pozitivcem 2015.). A kako je u Gradu nemoguće raditi dobro, a da te vibracije ne osjete i furešti, tako je za mnoge od njih susret s tim četrdeset i sitniš starim gosparom bio ne samo ugodan, nego i spasonosan. Primjerice, za petero kajakaša koji su se prošloga svibnja s vodičem uputili na rekreacijsku vožnjicu do Elafita i završili na oštrim hridima Kalamote, kako u Dubrovniku zovu Koločep, prvi od otoka u nizu prema Pelješcu. Mokri, iznemogli, prestrašeni, s jedne strane suočeni sa snagom mora, s druge s nazubljenim hridima tresli su se dok iz krijeste valova pred njih nije izronio gliser s Tomom i kolegom mu Tonijem Knegom. Njih dvojica dubrovački su suradnici spasilačke tvrtke EmergenSea, a na brodolomnike ih je uputio poziv iz Lučke kapetanije Dubrovnik.

'Kad smo Toni i ja mojom Calafurijom doplovili do stijene na koju se popelo petero kajakaša, čiji je vodič zatražio pomoć, zbog valova im nismo mogli prići bliže od 30 metara. U trenu sam odlučio da s pet pojaseva za spašavanje skočim u more i doplivam do tih nevoljnika. Plivanje na dvometarskim valovima s pojasom bilo je dosta naporno, a kad sam došao do kajakaša, naredio sam im da navuku pojaseve te prvo krenuo spašavati djevojke (uz njih su bili dva momka i vodič). Uvjerio sam ih da bez straha jedna po jedna skoče u vrh vala, koji bi ih onda odmaknuo od opasnih stijena, a ja ih čvrsto prihvatio, da mi ih more ne otme, te sam s njima zaplivao prema brodu na kojem nas je čekao Knego, gledajući nas kako se polako približavamo i boreći se sa sve većim valovima. Pomogao sam curama, od kojih je jedna vrlo slabo znala plivati, da se popnu na Calafuriju. Kako je u tim trenucima nevrijeme pojačalo, a ja bio iscrpljen od plivanja, zaključili smo da nas dvojica ne možemo sami dobiti ovu borbu s morem, valovima i vjetrom te smo u pomoć pozvali brod za traganje i spašavanje Danče Lučke kapetanije Dubrovnik, s iskusnim zapovjednikom Đurom Čanićem', kaže Tomo, a onda, kao da je riječ o banjadi po bonaci, doda, 'počekali smo da se nevrijeme barem malo smiri pa sam ponovno zaplivao prema kajakašima na stijenama'.

Ovog puta vukao je plutajući konop za koji je bio privezan pojas za spašavanje koji bi nakon skoka u more navukao svaki od trojice kajakaša, a momci s Danče dovukli su ih potom jednog po jednog do svog broda. Tomo je ovog puta štafetno plivao od Danče do stijena i natrag, vukući pojas. Akcija koja je prijavljena u 13.45 okončana je oko 19 sati, kad su kajakaši vraćeni u Grad.

'Na rastanku su nas izljubili od sreće i veselja što su živi. A kad sam već zaboravio na to, odjednom je stigla nominacija za Plavu vrpcu Vjesnika (najstarije i najprestižnije hrvatsko priznanje za pomoć na moru nakon propasti kuće Vjesnik dodjeljuje Sindikat pomoraca), a onda i ovo priznanje Grada i Državne uprave za zaštitu i spašavanje za moju pozitivu', kaže Tomo, a već je nakupio toliko zvanja i vještina da je ova spasilačka tek jedna od brojnih s kojima je bio na službu turista i turizma.

Čak je i njegovo sudjelovanje u Domovinskom ratu bilo neka vrst – obrane turizma. 'Slučaj je htio da mi jedno vrijeme bojišnica bude hotel Belvedere', kaže Tomo, koji je na početku rata imao osamnaest godina.

'Bio je to kraj trećeg razreda srednje škole, a u četvrti razred smo išli u ratu, po skraćenom postupku. Sjećam se da sam dva dana čekao ispred Ureda za obranu kad mi je rođak preko neke veze uspio nabaviti pušku. Onda sam pošao u Konavle s još trojicom iz Dubrovnika i skupinom Korčulana. Neki od njih su kasnije nastradali. Potom sam se priključio obrani Grada. Moja skupina, kojoj je zapovjednik bio Mladen Jurković, držala je Belvedere, Orkanske visove, a i davali smo potporu Srđu. Mislim da sam dvanaest puta bio gore. Bilo je to strašno vrijeme u kojem sam izgubio i nekoliko dobrih prijatelja, ali i vrijeme kad smo svi bili isti. Nismo se isticali velikim razlikama', prisjeća se Tomo.

Poslije rata sedam godina radio je na Hrvatskoj radioteleviziji kao montažer.

'Često sam išao s ekipama na teren i tu sam se nagledao i naslikao svega, pa i turista. Čuo sam njihova mišljenja, vidio što cijene, što ih smeta... Jedini problem je bio što to nije bio stalni posao. Nakon tog iskustva ostalo mi je nekoliko jako lijepih prijateljstava', spominje se faze 'montaže atrakcija', a onda, kad pomislite da mu je nakon toga poslovna sudbina uhvatila neki više pravocrtan pravac, kratko odmahne: 'Ma kakvi, postao sam vatrogasac! I to ne bilo kakav, nego vatrogasac na Lokrumu.' Onima koji ne dolaze često to možda i ne znači puno, ali biti vatrogasac na Lokrumu isto je kao biti čuvar dragog kamenja.

'Naravno da turisti nisu svjesna opasnost, ali svojim nesvjesnim ponašanjem i neopreznošću često mogu izazvati katastrofu na takvoj jedinstvenoj zelenoj lokaciji kao što je Lokrum. Zato je vatrogasni nadzor na Lokrumu uistinu bio pun odgovornosti i napetosti', kaže Tomo.

'Nije to često, ali uvijek toga ima kad vam na otok dođe preko 1500 ljudi. Kako biti na usluzi, kontrolirati, a ne ometati. Recimo, u kolovozu, za Ferra agosta, nagrnu Talijani s juga. U životu nisam vidio toliko strastvenih pušača. Neki od njih dime k'o vapori! Lijepo ih zamoliš i objasniš da se na otoku smije pušiti samo na određenim mjestima. On još ljepše odgovori, ispriča se i za deset minuta ga vidiš kako potpuno nesvjesno na nedozvoljenom mjestu pali cigaretu. Ne mislim da to rade namjerno, jednostavno se zaborave. A što opušak može napraviti na Lokrumu, ne trebam govoriti. I nije istina da Lokrum nikad nije gorio, gorio je, ali je sve na vrijeme pogašeno, a to zašto nije izgorio - to je upravo zato što su na njemu bili vatrogasci', prisjeća se, dodajući kako mu je na Lokrumu više živaca od pušača odnijela politika.

Za lokrumske vatrogasce čulo se kad smo se morali izboriti i dokazati da, ako želimo imati Lokrum, moramo imati vatrogasce na njemu. A nas su htjeli ukinuti. Tu se vidjelo koliko je politika odvratna stvar. No bilo je jako puno ljudi koji su nam iskreno pomagali. Neki se nisu htjeli eksponirati, a neki su glasno stali iza nas i hvala im na tome', kaže, dodajući kako su tada lokrumski vatrogasci počeli objavljivati fotografije otoka na društvenoj mreži Facebooku.

'Ideja je bila kriknuti, da se vidi da postojimo. Pokušali smo tim fotografijama skrenuti pažnju na nas, ali i pokazati malo i otok. Ustvari, htjeli smo pokazati ono što radimo jer su tada kolale priče da mi ništa ne radimo. Tako da smo dokumentirali fotografijom sve što smo radili i to redovito objavljivali na Facebooku. I onda, malo po malo, kako nam se popravljao položaj, sve manje smo fotografirali sebe, jer to hvala Bogu više nije bilo potrebno, a sve više smo bilježili ljepote otoka Lokruma', objašnjava, na brzinu spominjući kako je osim čuvanja otoka od požara vrlo često s drugima iz ekipe pomagao turistima u traženju djece pogubljene na 30 kilometra dugim lokrumskim stazama. Ili su na južnoj strani spašavali kupače koji su previdjeli snagu juga i odjednom su se našli pred k'o žilet oštrim hridima

'Nevješti kupači nisu svjesni da se u takvim uvjetima moraju odmaknuti što dalje od hridi i izdaleka tražiti pristup obali. Tada bismo skakali i gurali ih od hridi, a onda, kad bismo im nabacili pojas za spašavanje, polako, 'okolo kole' tražili izlaz iz pobješnjelog mora', iznosi Tomo, a u međuvremenu je posao vatrogasca zamijenio onim nadglednika u parku.

'Nadzorničku službu imaju sva zaštićena područja, pa i Lokrum. Nadzornik je naša riječ za rangera. To je prelijep posao. Imamo tri-četiri mlada čovjeka koji će to nastaviti raditi. Konkretno, pratimo provedbu mjera zaštite. Kontroliramo to da posjetitelji ne rade što kome padne na pamet. Taj posao je kod nas još uvijek u začetku, ali ide u dobrom smjeru. I on je na neki način spona, vezivo između domaćeg svijeta i turista', objašnjava Tomo, a onda prelazi na svoje viđenje turizma u Gradu.

'Jedan sam od tek četrdesetak tisuća stanovnika ovog grada, isti kao svi drugi i moju ne treba uzimati kao zadnju, ali mislim da ono što vidim vide mnogi domaći ljudi u Gradu. Dubrovnik više nije onakav kakvog sam volio i zamišljao. Ne kažem da ga više ne volim, dapače volim ga puno, ali stvari su se drastično izmijenile. Počeli smo živjeti prebrzo. Pomaknule su se vrijednosti. Sve je podređeno poslu, sve što se može iznajmiti se iznajmljuje i ljudi više nemaju vremena jedan za drugog. Grad nije grad, nego velika košnica. A, drugo, značenje onoga ‘nemam vremena’ je ‘nemam novca’. Tu nema lijeka jer je to trend i u svijetu. Ništa se tu značajno ne može popraviti, ali dijelom imamo sreću što ovdje možemo puno lakše zaraditi neku kunu. Ali ovakav način života sigurno nije human. Također, žaloste me ljudi koji nemaju svoje ‘ja’ i promijene kompletno mišljenje radi sto kuna ili nekog položaja', kaže, dodajući kako misli da je došlo vrijeme da zatvori krug.

'Znate, ja sam odrastao na selu i možda me to kasnije obilježilo. Moja mama je bila meštrija, kako se na Korčuli kaže za učiteljicu razredne nastave. Prvih sedam godina proveo sam u Lumbardi, sa stalnom vezom s Kučištem na poluotoku Pelješcu. Bile su to najljepše godine mog djetinjstva, non-stop more i barka, ludarije. S osam godina preselio sam se u Dubrovnik, ali sam se Kučištu vraćao svakog ljeta, a sad bih se vratio za stalno', kaže Tomo.

A turisti?

'Za EmergenSea s partnerom Tonijem Knegom imam licencu za akvatorij od Sobre do Prevlake. To je svakako lijep posao, često vrlo naporan, ali izazovan. A to volim jer ne mogu stati na jednom mjestu. Najljepše je spašavati ljude. Ima tu svakojakih intervencija, nekad vas zovu jer su zaboravili nakrcati dovoljno goriva! Svakako je neobična intervencija bila kad sam motornom pilom na 20 nautičkih milja od obale pilao dijelove broda kako bih ih pripremio za tegalj. Svakako mi je najdraži kraj intervencije, kad se ljudi opuste. To mi dođe kao prava nagrada, potvrda da sam napravio nešto dobro. I lijepo. Evo, recimo, na otvaranju Dubrovačkih ljetnih igara, platformu s koje je trebalo ispaljivati rakete za vatromet skoro je otpuhao vjetar i odnijelo more. Morali smo je vezati i otegliti do Grada. Unatoč teškim uvjetima, uspjeli smo. I bilo mi je drago kad sam na licima turista vidio ushit nakon što se nebo nad Gradom počelo rasprskavati u milijun boja', kaže Tomo – uomo positivo.

Za kraj tek objašnjenje zašto ovaj tekst objavljujemo u siječnju, a ne u nekom ljetnom mjesecu: u Dubrovniku u to doba od velikoga posla i turista vremena za ovoliku ćakulu – nema.