'Nakon bezuspješnog pokušavanja oko začeća, krenuli smo s osnovnim pretragama, hormoni, ginekološki pregled i spermiogram, nakon kojih su nam savjetovali odlazak specijalistu medicinski potpomognute oplodnje. Trebalo je par mjeseci i ponavljanja spermiograma da nam sjedne bolna činjenica da roditelji nećemo postati bez medicinske pomoći. Rekli su nam da smo jednostavan slučaj i da dugo nećemo čekati do ispunjenja cilja: trudnoće. Međutim, stvari se nisu razvijale onako kako smo očekivali. Zbog neuspjeha uslijedile su bračne trzavice', objašnjava svoju neugodnu epizodu s 'umjetnom oplodnjom' u Hrvatskoj naša sugovornica.

Naša sugovornica ističe kako su suprug i ona upravo zbog činjenice da ih je liječnik ohrabrio tvrdnjom da su jednostavan slučaj, nisu nikada razmišljali o posvojenju.

'Nakon prvih konzultacija okarakterizirani smo kao jednostavan slučaj što nam je dalo vjetar u leđa i dogovorili smo svoj prvi postupak odmah nakon ljeta. Zapravo smo čekali na postupak onoliko koliko je bilo potrebno da prikupimo dodatne nalaze i obavimo pretrage, a to je jedno ljeto. Krajem rujna već smo bili u postupku. Posvojenje nam tada nije bilo ni na kraj pameti, jer smo ipak vjerovali da, kao jednostavan slučaj, nećemo dugo čekati da dođemo do cilja', prisjeća se naša sugovornica.

Stres i udaljavanje od partnera

Podaci koje je pronašla o uspješnosti medicinski potpomognute oplodnje dali su joj nadu da će upravo suprug i ona biti među tim 'uspješnim postotkom'.
'Nakon prvog bezuspješnog postupka odmah smo išli u drugi. Lošija reakcija na lijekove, malo dobivenih jajnih stanica i loš spermiogram, ali lijepi zameci za transfer, davali su nam nadu da je sve stvar vremena i kako su liječnici govorili, dovoljna je jedna stanica da dođe do trudnoće. U prvi postupak smo išli s mojih 29 godina. Odradili smo još tri postupka, ali je spermiogram bio sve gori', objašnjava žena.
Tijekom postupaka odnos sa suprugom počeo je 'zahlađivati'.

'Kao posljedicu medicinski potpomognute oplodnje prvenstveno bih navela stres. To je nešto što vas prati za vrijeme i između postupaka. Iskreno, odnos između mog supruga i mene bio je svakakav. Suprug dugo nije mogao prihvatiti činjenicu da možda nikad neće biti otac i još više jer se kao glavni razlog navodio njegov spermiogram', kaže naša sugovornica.

U tom periodu medicinski potpomognuta oplodnja postala je sporedna stvar, jer su se kao prioriteti pojavili drugi problemi. Stoga su se postupcima vratili tek nakon četiri godine.

'Ovoga puta odradili smo još dva postupaka i ustanovili da nije spermiogram jedini krivac, već i moja slaba ovarijska rezerva i loša kvaliteta jajnih stanica. Budući da sam već bila navršila 38 godina, stanje je bilo loše. Nažalost, na to se ne može utjecati, a u mom slučaju stvar je bila najvjerojatnije nasljedna ili samo loša sreća', priča nam žena.

Odlazak u Prag

Ovaj par trenutno se sprema na put u Prag gdje bi trebali obaviti donaciju jajnih stanica. Vjeruju kako će se to ostvariti čim skupe potrebna financijska sredstva.
'Poslali smo upit u kliniku u Prag gdje su nam na osnovu naših nalaza i dosadašnjih neuspjeha predložili donaciju jajne stanice. Iako je donacija zakonom dozvoljena u Hrvatskoj, ona nikada nije zaživjela kao oblik liječenja te su parovi kojima je potreban prisiljeni o svom trošku liječiti se u inozemstvu. HZZO-o pokriva samo dio troškova, oko 1.000 eura, za parove koji dobiju preporuku svog doktora za takvo liječenje. Kako bi taj postupak stajao oko 5.000 eura, morat ćemo malo pričekati da skupimo novac, ali nadamo se da ćemo ići u postupak sljedeće godine', vjeruje ova žena.

Smatra da, iako su joj neki okrenuli leđa kada je krenula s medicinski potpomognutom oplodnjom, najvažnije joj je da ima podršku svoje obitelji i najbližih prijatelja.
'Kroz našu borbu naši su najbliži bili upoznati tijekom liječenja. Možda smo od nekih očekivali veću podršku, ali s vremenom prihvatite da svatko ima svoje viđenje i dokle god nas nisu odgovarali, dobro je. Sretna sam što imam roditelje, sestre, brata i uži krug prijatelja koji su bez zadrške bili i još su uz nas', smatra naša sugovornica.

Teška odluka

Drugi par se na medicinski potpomognutu oplodnju odlučio nakon smrti djeteta, koja ih je potresla tek nekoliko dana nakon rođenja.
'Poslije brzog prirodnog začeća i prekrasne trudnoće, nakon poroda ustanovila se teška, rijetka genetska bolest koja je uzrok smrti djeteta nakon nekoliko dana. Testiranjem smo spoznali da smo oboje nositelji tog gena, što nas je primoralo na izvantjelesnu oplodnju i preimplantacijsku gensku dijagnostiku kako bismo izbjegli ponovni scenarij. Genska dijagnostika, nažalost, još nije zaživjela u Hrvatskoj, stoga smo primorani rješenje potražiti u inozemstvu', priča nam druga sugovornica.

Odluku o medicinski potpomognutoj oplodnji bilo je teško donijeti, a danas ne razmišljaju o posvojenju.

'O posvojenju ne razmišljamo dok god ima nade, dok smo mladi i dok god su nam svi drugi nalazi izvrsni. Ako ćemo slučajno trebati o tome razmišljati, vidjet ćemo što ćemo odlučiti. Mislim da je od ove cijele kompleksne i široke tematike, posvojenje jedna od najkompleksnijih i najtežih odluka, tolika borba, vrijeme i stres sa papirologijom', objašnjava ova žena.

Ne mora biti uspješno

S obzirom na kompleksnost njihove situacije, ovaj par svjestan je svojih šansi da do trudnoće doista dođe.

'Nama je konkretno vjerojatnost dobivanja zdravog embrija 25 posto, dijete ima vjerojatnost od 50 posto biti nositelj lošeg gena, a 25-postona je vjerojatnost mutacije, odnosno, rođenja bolesnog djeteta. I to je na papiru, no u stvarnosti to može biti svakako. Dakle, mi moramo imati velik broj jajnih stanica koje će se poslije oplodnje testirati i uzeti zdravi embriji, a šansa uspjeha je... posložene zvijezde tog dana. Interesantno je to što su svi nalazi izvanredni, naša dob idealna, no ništa nije garancija. Nema pravila, nema zakona i nema ovisnosti posebno o nečemu. Naravno da je dobro slušati savjete liječnika o aktivnosti, smirenosti, nepušenju, izbjegavanju stresa, savjesnom održavanju spolnih odnosa, higijene i tako dalje, ali nema pravila, nema zakona. Postoci u medicinskim krugovima prema kompleksnosti dijagnoze, dobi i drugome, iznose otprilike od 10 do 30 posto, no ti se podaci odnose uglavnom na obavljene oplodnje i rezultat su postotka (ne) uspješnosti', smatra naša druga sugovornica.

U Hrvatskoj nedostatak tehnologije i opreme

Sretna je što su se suprug i ona tijekom postupka još više zbližili, jer je svjesna činjenice da većinu parova ovaj oblik stresa i iščekivanje udaljili. U nekim slučajevima dolazilo je čak i do rastave braka ili prekida veze. S druge strane, sigurna je da bi, zbog problema i kompleksnosti situacije, za sada za medicinski potpomognutu oplodnju odabrala inozemstvo.

'Preimplantacijska genska dijagnostika ne radi se kod nas, no iskreno, da se sutra krene raditi, svim silama bih se borila da ne idem ovdje na postupak, s obzirom na to da nam osim opreme i tehnologije, nedostaje izučeni kadar s iskustvom za ovakve kompleksne i vrlo, vrlo ozbiljne postupke. Vanjski centri dijagnostiku ovog tipa rade preko 20 godina, i to na dnevnoj bazi. Na izjavu 'Ljudi će ići na tečaj, radit ćemo u Hrvatskoj ove postupke', mogu samo tim istim autorima poželjeti da im se žena / kći nađu u situaciji da ide u ruke nekom 'tečajcu'. Ovo su teške stvari, naš slučaj je borba sa smrtnom bolešću, ne s krivom bojom kose ili alergijom na mačju dlaku', tumači žena.

Naša prva sugovornica kao glavni problem u Hrvatskoj vidi nedostatak komunikacije liječnika s pacijentom.

'Svi smo mi različiti i potreban nam je različiti pristup u liječenju, a doktori se moraju držati predviđenog budžeta. Liječenje ide kao po nekoj špranci. Vrte se uvijek isti blagi protokoli, premalo informacija dobijete kao pacijent. Kod nas još uvijek pacijent ne sudjeluje ravnopravno u svom liječenju. Sve što sam doznala o neplodnosti, njenom liječenju o mogućnostima koje su nam na raspolaganju doznala sam na forumima i od žena koje su prošle ili prolaze još uvijek isto što i ja', priča žena.

Prvi postupak obavljali su u Češkoj i bila je izuzetno zadovoljna visokom razinom komunikacije s liječnicima, odnosom prema njima i brzinom kojom su uspjeli napraviti sve potrebne pretrage. Jednako tako ne može se načuditi bizarnosti hrvatskih zakona.

'Nakon ulaska Hrvatske u EU, za odlazak na liječenje u inozemni centar gleda se zakon zemlje u kojoj se liječenje odvija, dakle, naš zakon po kojem imamo svE pravo iskoristiti pretrage, ništavan je čim ste pacijent druge klinike u inozemstvu, a u njoj ste se našli jer vam to vaša zemlja ne može pružiti. Za neke zemlje, to znači doplatu od strane pacijenata i po deset tisuća eura za jedan postupak. Ako ste te sreće da vam se iste one zvijezde od maloprije poslože, s osmjehom ćete 'otplaćivati dijete na kredit' idućih nekoliko godina', kaže naša druga sugovornica.

Pravi prijatelji uz tebe su u svakoj situaciji

Kao što im se medicinski potpomognuta oplodnja morala dogoditi, jednak je slučaj i s ljudima koji nisu bili uz njih tijekom postupaka.

'Osobno mi je najvažnije da smo mi i nama dragi ljudi dobro, a za pričama se ne okrećem. S druge strane, koliko god čudno i blesavo možda zvuči, neke stvari u životu se trebaju dogoditi. Jer se ispostavilo da su se ipak dogodili za neko dobro, kako za ranu dijagnostiku u našem slučaju konkretnog problema, tako i za poslagati životne prijatelje, prioritete, odvojiti ono bitno od apsolutno nebitnog. I ta šačica prijatelja koji su u tim trenucima dali svoj pečat i potpisali našu prijateljsku nit zauvijek, to je prijeko potrebno i neizmjerno bogato. Sami smo si najveća potpora i podrška u svemu, pa tako i u ovome', zaključuje.