Ovo je prvenstvo bila prekretnica, UEFA je napokon počela prihvaćati model kojim se igraju svjetska prvenstva, pa je završnica sličila onakvoj kakvu gledamo i danas. Doduše, na završni se turnir kvalificiralo samo osam reprezentacija, dvostruko manje nego što je to sada uobičajeno, ali bila je to ipak ozbiljna završnica, pravi spektakularni turnir.

Europske reprezentacije bile su podijeljene u sedam kvalifikacijskih skupina i samo su pobjednici išli na završnicu. Osma je momčad bila Italija koja je automatski ušla kao unaprijed određeni domaćin prvenstva.

Parna izdanja europskih prvenstava za Jugoslaviju su uvijek značila korak nazad nakon prethodnog uspjeha. Tako je bilo i ovaj put, Plavi su započeli kvalifikacije s dva poraza protiv izravnih konkurenata Španjolske (2:1) i Rumunjske (3:2), od kojih je posebno poguban bio prvi jer je doživljen na domaćem terenu, u Zagrebu. To je praktički bio kraj već na početku, premda se kasnije reprezentacija bivše države čudesno oporavila i zaredala s četiri sjajne pobjede, revanširala se čak i Španjolskoj u Sevilli (1:0, pogotkom Hajdukova krila Ivice Šurjaka).

U toj zagrebačkoj utakmici tragičar je bio Dinamov vratar Željko Stinčić kojemu je omaleni Juanito (169 cm!) postigao gol glavom i to tako što ga je nadskočio u borbi za jednu 'svijeću' u šesnaestercu.

Iz kvalifikacijske Skupine 3 na završnicu EP otišli su Španjolci, i to zahvaljujući pobjedi 3:1 u posljednjoj utakmici na Cipru, gdje su se lako obračunali s odavno otpisanim domaćinima.

Treba podsjetiti da je to i dalje bilo doba kada su većinu reprezentacije Jugoslavije činili hrvatski igrači, to se nije promijenilo niti kada je Antu Mladinića na kormilu reprezentacije zamijenio Crnogorac i zvezdaš Miljan Miljanić, jedan od najvećih trenera u povijesti jugoslavenskog nogometa. Veliku većinu tih hrvatskih igrača činili su nogometaši Hajduka, poput Mužinića, Primorca, Rožića, Šurjaka, Zlatka Vujovića, Sliškovića, Cukrova, Krstičevića, Žungula… Tek poneki dinamovac dobio bi priliku zaigrati za Plave, jedini standardan bio je Zajec, dok bi samo povremeno ulazili Cico Kranjčar, Džoni (dugogodišnji hajdukovac, tada u Dinamu), a i Stinčić je odigrao tu jednu utakmicu…

Nijemci su, nakon fijaska na Svjetskom prvenstvu 1978. u Argentini, gdje su uspjeli izgubiti čak i od Austrije (3:2) napravili smjenu generacije i s novim izbornikom Juppom Derwallom opet krenuli u osvajanje nogometnih visina.

Prvi su koraci bili više nego traljavi, iako im je kvalifikacijska skupina bila kao naručena, nimalo teška, a činile su je Turska (neusporedivo slabija od današnje!), Wales i Malta. Čak i u takvoj skupini SR Njemačka je na početku uspjela odigrati dvaput po 0:0 na gostovanjima na Malti(!) i u Turskoj. Kasnije se njemački stroj podmazao, što će na kraju svega rezultirati novim naslovom europskog prvaka.

Iznenađenje kvalifikacija bila je Belgija koja je u dramatičnoj završnici uspjela zauzeti prvo mjesto u Skupini 2, kada je već gotovo sigurni Portugal uspio izgubiti dvije posljednje utakmice, od Austrije (2:1 na lisabonskom Luzu) i Škotske (4:1 na Hampden Parku), dok je Belgija u međuvremenu uspjela u na istom stadionu u Glasgowu pobijediti Škote 3:1 i tako osigurati prolaz.

Vrlo uvjerljivo put u Italiju su osigurali Englezi, predvođeni Kevinom Keeganom, koji je bio i najbolji strijelac kvalifikacijskog ciklusa sa sedam postignutih pogodaka. U osam utakmica Engleska je izgubila samo bod (1:1 na gostovanju kod Republike Irske). Sve ostale, protiv Sjeverne i Republike Irske, te Bugarske i Danske, Englezi su uvjerljivo dobili i skupinu završili sa šest bodova prednosti i razlikom pogodaka 22:5.

Nakon sjajnog skora u kvalifikacijama Englezi su kao favoriti zaigrali na završnici, ali bilo je to i doba kada su engleski navijači radili velike nerede gdje god bi došli pa ni Torino, gdje su Englezi igrali utakmicu 1. kola svoje završne skupine, nije bio pošteđen.
Zbog toga je engleska reprezentacija došla na zao glas i pod veliki pritisak nogometne Europe koja je bila sretna kada se Gordi Albion osramotio, zauzeo treće mjesto i - otišao kući.

Pobjednik skupine je izravno išao u finale, nije bilo polufinalnih dvoboja, a o prvom mjestu te skupine odlučivala je posljednja utakmica između Italije i Belgije. Belgijanci su u taj dvoboj ušli s minimalnom prednošću i uspjeli zadržati 0:0, što im je bilo dovoljno za ulazak u finale. Zanimljivo je da su domaćini Talijani propustili finale ne primivši nijedan pogodak, s gol-razlikom 1:0. Belgijanci su imali 3:2, postigli su više pogodaka što je odlučilo pobjednika.

Preporođeni Nijemci, za koje su sada igrali Rummenigge, Schuster, Hrubesch, Klaus Allofs, Briegel i Hansi Müller, bili su bolji od Čehoslovaka, Nizozemaca i Grka.
U finalu je SR Njemačka bila mnogo bolja od Belgije, ali je pobjedu osigurala tek drugim golom gorostasnog bivšeg krovopokrivača Horsta Hrubescha, dvije minute prije kraja utakmice.