Ulazak u EU među najvažnijim je događajima u hrvatskoj povijesti, što je uz članstvo u NATO-u, koji je uspjela ostvariti četiri godine prije, bio njezin glavni vanjskopolitički cilj od samostalnosti.

Deset godina u čekaonici

Hrvatska je podnijela zahtjev za članstvo 21. veljače 2003. godine. Komisija je zahtjev ocijenila pozitivnim u travnju 2004. Već dva mjeseca poslije, 18. lipnja 2004., Hrvatska dobiva službeni status kandidata za članstvo i treba započeti pregovore u ožujku 2005., ali uz uvjet pune suradnje s Haškim sudom koji je insistirao na uhićenju tada odbjeglog generala Ante Gotovine.

Pregovori su stoga odgođeni nekoliko mjeseci. Počeli su napokon 3. listopada 2005. godine, nakon što je glavna haška tužiteljica Carla del Ponte potvrdila potpunu suradnju Hrvatske s Haškim sudom.

Hrvatski pregovori trajali su dugo, pet godina i devet mjeseci, dulje od ijedne sadašnje članice. Zadnja poglavlja zatvorena su 30. lipnja 2011., a nakon potpisivanja pristupnog sporazuma i ratifikacije u državama članicama, Hrvatska ulazi u EU 1. srpnja 2013.

Pregovori su bili opterećeni suradnjom s Haškim sudom i slovenskom blokadom zbog bilateralnog spora oko granice, ali i umorom od proširenja u tadašnjim članicama. Bilo je i tada jasno da je Hrvatska uhvatila zadnji vlak i da nakon nje još dugo neće biti proširenja.

Prethodno proširenje iz 2004. godine, kada je odjednom ušlo 10 država, a čijim se dijelom može smatrati i priključenje s odgodom Bugarske i Rumunjske tri godine kasnije, bio je više geopolitički projekt ujedinjenja Europe nakon završetka Hladnog rata, pa se manje insistiralo na ispunjavanju kriterija, a više gledalo kroz prste radi višeg cilja.

Hrvatska nije imala tu pogodnost pa je mjerena puno strožim metrom, a u EU-u nije bilo žurbe da se pregovore završe što prije.

Najuspješnija godina

U zadnjoj godini ovoga desetljeća Hrvatska je ostvarila sve svoje europske integracijske ciljeve - od 1. siječnja ove godine članica je europodručja i šengenskog prostora. Uz pomoć Europske unije, Hrvatska je u ovom desetljeću povezala svoj teritorij izgradnjom Pelješkog mosta, koji je postao jedan od najvidljivijih simbola članstva.

Hrvatska je u prvom desetljeću članstva uspješno odradila i prvo predsjedanje Vijećem EU u prvoj polovici 2020. iako je bila 'slučajna predsjednica'.

Velika Britanija, koja je trebala predsjedati u drugoj polovici 2017. godine, objavila je, naime, da odustaje od predsjedanja nakon referendumske odluke o napuštanju EU-u. Stoga je promijenjen ranije utvrđen redoslijed predsjedanja i Hrvatsku je umjesto drugog polugodišta 2026. zapala prva polovica 2020.

Prvo hrvatsko predsjedanje ostat će upamćeno po pandemiji koronavirusa zbog čega su otpali mnogi planirani sastanci koji su se trebali održati u zemlji.

Bilo je to jedinstveno predsjedanje jer se rad Vijeća morao prilagoditi novonastalim okolnostima, prije svega, obveza socijalnog distanciranja onemogućavala je fizičke sastanke pa se zbog toga prešlo na virtualne sastanke.

Veliki napredak, ali nedovoljno brz

Hrvatska gospodarstvo je prije ulaska u EU upalo u recesiju koja je trajala više od šest godina. Ukupan pad realnog BDP-a u razdoblju od 2009. do 2014. godine iznosio je 12,6 posto. Tek je 2019. BDP prestigao razinu iz 2008. godine, što znači da je izgubljeno deset godina.

Od 2015. BDP je počeo rasti sve do 2020. kada je zbog pandemije koronovirusa zabilježen velik pad od 8,6 posto. Međutim, hrvatsko gospodarstvo brzo se oporavilo i 2021. zabilježen je spektakulran rast od 13,1 posto, a 2022. rast je usporio na 6,3 posto.

Hrvatska se najbrže oporavila od pandemije i u odnosu na pretpandmijsku 2019. imala rast od 11,8 posto, i po tome je prva u EU-u ispred Poljske, koja je imala rast od 11,2 posto.

Ostale članice u tom razdoblju imale su jednoznamekasti rast - Slovenija, 7,8 posto, Danska, 7,6 posto itd. Rast BDP-a prosječno u EU-u tom razdoblju bio je 2,9 posto. Hrvatska je 2013. godine imala BDP po glavi stanovnika 61 posto prosjeka EU-a, a prošle godine došla je na 73 posto europskog prosjeka.

U godini ulaska u EU Hrvati su imali BDP po glavi stanovnika 10.440 eura, a prema procjeni za 2022. on se popeo na 17.240 eura. Hrvatska je po BDP-u per capita bolja od Slovačke i Grčke, koje su na 68 posto europskog prosjeka te Bugarske koja je na 59 posto.

Prema stvarnoj individualnoj potrošnji (SIP), po kojem Eurostat mjeri standard građana, Hrvatska je 2022. godine na 75 posto europskog prosjeka. SIP pokazuje koliko su dobara i usluga pojedinci konzumirali, bilo da su za njih plaćali sami ili su trošak snosile države ili neprofitne organizacije i iskazan standardom kupovne moći eliminira razlike u cijenama među zemljama.

Hrvatska se tako odmiče od začelja i po tom kriteriju. Prestigla je Slovačku, koja je na 73 posto europskog prosjeka i Mađarsku (72 posto), dok je ranije bila bolja samo od Bugarske (67 posto).

Ujedno se po SIP-u približava Grčkoj (78 posto) i Estoniji (79 posto). Hrvatska je po SIP-u u zadnjih deset godina narasla za 10 postotnih bodova - 2013. bila je na 65 posto europskog prosjeka. No, puno veći rast SIP-a imala je Rumunjska, s 48 posto 2013. godine na 88 posto 2022. godine, a Poljska s 51 posto na 86 posto.

Kako stići europski prosjek?

Kako dosegnula europski prosjek u neko dogledno vrijeme, Hrvatska bi trebala rasti puno brže nego dosad.

Tako bi, primjerice, kada bi BDP po glavi stanovnika rastao dva postotna poena godišnje brže od europskog prosjeka, došla na 100 posto prosjeka EU-a za 13,5 godina. Rast od dva posto brži od prosjeka nije nemoguć, ali bi to bio iznimno zahtjevan cilj i trebalo bi znatno podići potencijal rasta kako bi se gospodarstvo moglo brzo razvijati i nakon što prestane vodopad novca iz europskih fondova, koji dobrim dijelom gura sadašnje stope rasta.

Na potencijalni rast negativno utječe pad broja stanovnika i slaba produktivnost, ali bi reforme koje bi dovele do učinkovitije javne uprave i boljeg pravosuđa imale pozitivan efekt.

Prednosti članstva u EU još su uočljivije kada se Hrvatsku usporedi s nekim zemljama bivše Jugoslavije. Primjerice, Srbija je po BDP-u per capita 2013. godine bila na 40 prosjeka EU-a, a 2022. na 44 posto. Bosna i Hercegovina je s 30 posto 2013. došla na 35 posto 2022. godine.

Hrvatska dobro stoji i po drugim pokazateljima, ima nikad manju stopu stopu nezaposlenosti, u svibnju ove godine stopa registrirane nezaposlenosti bila je 5,6 posto, što je najniža stopa od 1989. godine.

Isto tako, Hrvatska nikad nije imala više zaposlenih, u svibnju je bilo 1.635.429 zaposlenih osoba, ali stopa zaposlenosti još uvijek je niža od europskog prosjeka. Prema podacima iz 2021. godine, stopa zaposlenosti u Hrvatskoj bila je 68,2 posto, dok je europski prosjek bio 73,1 posto.

Također ima dobre fiskalne rezultate, javni dug je u silaznoj putanji i prema vladinim projekcijama već sljedeće godine bi trebao pasti ispod 60 posto, koliko je dopušteno po mastrichtskim kriterijima.

Velik odljev stanovništva

Hrvatska je poput drugih novih članica manje razvijenih od europskog prosjeka imala veliki odljev stanovništva u proteklom desetljeću. Prema popisu 2021., Hrvatska ima 3.871.833 stanovnika, što je u odnosu na deset godina ranije manje za 413.056 osoba ili 9,64 posto.

Jednim dijelom to je rezultat članstva u EU-u jer na jedinstveno europskom tržištu nema ograničenja u kretanju radne snage i mnogi hrvatski građani otišli su za poslom i boljim životom u bogatije članice.

No, to može biti samo dio objašnjenja, jer primjerice Srbija, BiH, Sjeverna Makednoja itd. također masovno gube stanovništvo, a jedan od odgovora na pitanje zašto mogao bi biti u podatku da je primjerice u Njemačkoj trenutačno više od dva milijuna radnih mjesta nepopunjeno, a to nije jedina zemlja kojoj nedostaje radne snage.

Više je znakova da je vrhunac iseljavanja iz Hrvatske prošao, da je trend usporen ali nije stao. Iskustva drugih zemalja pokazuju da se odljev zaustavlja, odnosno ujednačavaju se useljavanje i iseljavanje jednom kad se dosegne stupanj gospodarskog razvoja od oko 80 posto prosjeka EU-a, čemu se Hrvatska približava.

No, još veći hrvatski problem je velika razlika u razvijenosti pojedinih dijelova zemlje. Tako je Grad Zagreb već na 131 posto prosjeka EU-a, a u istočnim županijama BDP je na ispod 40 posto europskog prosjeka.

Prema zadnjem Komisijinu izvješću za Hrvatsku, Zagrebu je 2018. stvarao 34 posto nacionalnog BDP-a, iako u njemu živi samo 19,4 posto ukupnog stanovništva. Većina stanovništva, 67 posto, živi u područjima u kojima je BDP po glavi stanovnika ispod 60 posto europskog prosjeka. Stoga je jednakomjerniji razvoj hrvatskih područja preduvjet za zaustavljanje iseljavanja.

Perspektiva budućeg širenja EU-a

Deset godina nakon zadnjeg proširenja, nijedna od zemalja kandidatkinja nije ni blizu članstva i Hrvatska bi mogla još deset ili više godina ostati najmlađom članicom.

Iako je ruski napad na Ukrajinu donio neke promjene u politici proširenja i ponovno su igri i geopolitčki aspekti, teško je očekivati povećanje broja članica po pravilima po kojima danas funkcionira Unija, a njihova promjena nije na pomolu.

Četiri dana nakon početka ruskog napada, 28. veljače prošle godine Ukrajina je podnijela zahtjev za članstvo, a nekoliko dana kasnije isto su zatražile Moldavija i Gruzija. Europska komisija je ekspresno izradila mišljenje o tim zahtjevima i preporučila da se Ukrajini i Moldaviji dodijeli status kandidata, a Gruziji potencijalnog kandidata.

Iako je Ukrajina i ranije tražila da joj se otvori europska perspektiva, u EU do početka rata nije bilo sluha za to. Nakon što je zemlja brutalno napadnuta EU zapravo i nije imao izbora jer bi odbijanje takva zahtjeva u tim okolnostima politički bilo krajnje neprimjereno.

Sa zemljama zapadnog Balkana priča je nešto drugačija. Tim zemljama EU je još 2003. godine na samitu u Solunu obećao da će postati članicama kad ispune uvjete. Dvadeset godina nakon toga, u EU-u jedino je Hrvatska

Službeno EU i dalje ističe da je privržena proširenju, a zemlje zapadnog Balkana ističu da im je to strateški cilj. No, kako to izgleda u praksi možda najbolje oslikava rečenica koja se često čuje u Bruxellesu: “Unija pretvara kao da joj doista stalo do proširenja, a zemlje zapadnog Balkana se pretvaraju da provode potrebne reforme”.

Sve zemlje zapadnog Balkana imaju kandidatski status osim Kosova. Najdalje je odmakla Crna Gora, koja je pregovore otvorila još 2012. i otvorila sva pregovaračka poglavlja, ali je zatvorila samo tri, nijedno u zadnje dvije godine.

Srbija je započela pregovore 2014. a do sada je otvorila samo 18 poglavlja i dva zatvorila i pregovori su praktički zamrznuti, iako o tome nema formalne odluke.

Sjeverna Makedonija i Albanija otvorile su nakon dugog čekanja pregovore tek u ožujku 2020. godine, ali do danas nemaju nijedno otvoreno poglavlje. Bosna i Hercegovina je dobila status kandidata u prosincu prošle godine i tek treba ispuniti postavljene uvjete za početak pregovora.