U splitski škver prvi put ušao je točno na svoj devetnaesti rođendan, davne 1981. godine. U početku je bio tokar, pa cjevar, da bi potom krenuo brusiti brodske elemente i konstrukcije. Već odavno dogurao je do pozicije koja se u sistematizaciji naziva 'brusač prve klase'. Sve do danas.

Funkcija nije primamljiva ni unosna kako na prvu ruku zvuči - dapače, i dalje podrazumijeva ozbiljan fizički rad u često nemogućim uvjetima. Ibrahim Duraković (56) svejedno se ne da: u splitskom brodogradilištu zatekli smo ga kako s brusilicom u ruci skakuće između pedesetmetarskih jarbola budućeg najvećeg jedrenjaka na svijetu i trupa kruzera u izgradnji. Nije mu teško, dapače, sami smo posvjedočili kako se spretno zavlači pod goleme stupove i potom kroz nevelike rupe vješto uvlači u utrobu čelične konstrukcije. Ovo je naprosto njegovo prirodno okruženje.

'Malo ljudi u našoj državi uopće radi, a još manje ih dobije priliku za to. Mi u škveru nekada smo plaće dobivali u buštama i taj dan u Splitu je bio gotovo pa praznik: izlazilo bi se u grad, kupovalo, častilo… Danas je sve to nekako stisnutije, zgrčeno. Škverani su nekada bili radnici, a danas su vojnici svoje firme koji nikada ne znaju kada će izaći s posla i hoće li im koja subota biti radna. Da, svjesni smo da tako mora biti i sretni da nam se barem plati', opisuje nam Duraković svoje viđenje s početka i kraja radnog vijeka. Već bi ga on bio zaključio samo da u međuvremenu nisu postroženi uvjeti za odlazak u mirovinu, pa ovako ima odguliti još pet-šest godina.

'Prvi maj? Dobro se mi sjećamo velikih prazničkih marendi i prigodnih prvomajskih povišica, a toga više nemamo. Možemo prošetati po fažol na Marjanu, makar meni osobno i nije drago gledati siromašne bivše radnike ili profesore koji se bore za svoju porciju. Od svega nam je ostalo samo nostalgično sjećanje na famoznih 'osam plus osam plus osam' jer većina ljudi uspjela je izgubiti i to', iskren je Duraković.

'Nije da smo nerealni, znamo što znači tržište ili privatno poduzetništvo, ali ipak bismo nekako voljeli da je rad na većoj cijeni. S druge strane, znamo da je nama u škveru još i dobro u odnosu na ono kako bi moglo biti', govori nam sugovornik. Kad dođe kući - a to je već desetljećima famozni 'hotel za samce' u koji ga je udomilo samo brodogradilište i za koji se njegovih stotinjak stanara ovih dana grčevito bori - prionut će dovršetku svoje šeste napisane knjige. Naziv joj je 'Bošnjaci u Splitu od 1916. do 2017. godine'.

Ivan Ćurić (32) od njega je dosta mlađi, pa se ni ne sjeća raskošnih državnih prvomajskih ceremonija i današnji praznik obilježit će onako kako je naučio. A on je, recimo to tako, pravi feštaš.

'Ako se uspijem zamijeniti za radni dan, idemo u prirodu. Ako ne, odradit ću jutarnju smjenu i popodne naložiti gradele u kvartu', veseli se dobroćudni konobar iz kafića Krom, staklenika smještenog na jednom od najfrekventnijih splitskih raskrižja. Tu se križaju i putovi valjda svih poznatih profesija i zanimanja - od odvjetnika i navijača, preko novinara i liječnika, do službenika ili gradskih pometača. On ih dočeka svakog jutra, šest dana u tjednu, makar neki nestrpljivi često dočekaju njega i prije sedam sati ujutro. Lokalnim pomorcima Krom je prva štacija na povratku s višemjesečnih vijađa, katkad i prije posjeta obiteljskom domu.

'Za Prvi maj nazdravit ćemo sa stalnim gostima', najavljuje Ivan. Od milja - ili ovisno o raspoloženju - znaju ga osloviti s Giovanni ili Jovo, a koji put jednostavno s bosse. Dobri duh splitskog ugostiteljstva ima recept za svakoga: po izrazu lica detektirat će kakva je bila prethodna noć, po odjevnoj kombinaciji predvidjeti dnevne obveze gostiju i na prvi pogled upitati, recimo: 'Koja nevolja te odvela na sud?'

Novinarima će uz prvu kavu servirati vlastiti press cliping, pregled tiskovina, mamurne zaštititi od dosađivanja drugih gostiju, izgubljene duše prigrliti, pomorce zajebavati zbog tečaja dolara. Ne trebate se začuditi ako vas već pri drugom ili trećem posjetu - a već tada dobro zna kakvu kavu pijete i koji alkohol preferirate - propisno i bučno izvrijeđa ili ismije. Po starom splitskom običaju, tek kad te uhvate u đir znaš da si se potpuno udomaćio.

'Rad me oslobodio svega dobroga u životu!', prodaje nam klasičnu pilu naopako ovaj konobar s neslužbenom diplomom psihoterapeuta. Njemu, naime, upravo ovaj posao leži kao da mu je suđen i malo što mu može pomutiti optimizam ili izbaciti ga iz takta. Iako, kaže, plaća veća za koju kunu i radno vrijeme kraće za pokoji sat definitivno ne bi škodili.

'Tako mi je kako je i mojim gostima: oni koji rade nemaju previše vremena, ovi koji ne rade nemaju para', smije se Ivan.

Treću sugovornicu potražili smo u splitskoj Umjetničkoj školi i ondje nabasali na Hanu Leticu (42), akademsku slikaricu i profesoricu slikarstva. Prije nešto više od deset godina bivša novinarka prebacila se u prosvjetne vode, a vrlo brzo nakon ravnateljevog pitanja: 'Jeste li spremni na to?' shvatila je da se zbilja ne radi o zanimanju, nego o pozivu.

'Svaki sat u nastavi je poput živog organizma, nikad ne znaš što se može dogoditi, u što će se nešto izroditi. Na isto gradivo, s istom pripremom za nastavu, svaka će grupa učenika reagirati drugačije: jedan će razred biti uzbuđen i zainteresiran, drugi će biti hladan i distanciran, a ti moraš moći osjetiti taj njihov puls i pronaći nešto čime ćeš ih zaintrigirati - inače se sve može pretvoriti u muku, kako za njih tako i za tebe. Ponavljaš li isto tijekom godina, vidiš kako se i tu stvari mijenjaju jer svaka generacija ima duh svog vremena, svoj Zeitgeist, pa moraš osvježavati gradivo svježijim primjerima, biti aktualan', govori nam Hana.

'Ti s tom djecom provodiš vrijeme, slušaš ih, tu si za njih. Roditelji i djeca trebaju razumjeti da ih nakon završene srednje škole ne čeka idealno društvo, tako da ni škola nije i ne treba biti ideal, ona je mali model života koji ih čeka poslije, priprema za to. Što ih zapravo čeka poslije, danas je teško reći, a i razumjeti. Važno je da budu snažni i ostanu pozitivni', nastavlja profesorica.

'Otkako sam u školi, s tom djecom doživjela sam toliko divnih stvari koje se ne mogu platiti novcem, pogotovo onim koji mi prosvjetari zarađujemo. Tu su i dragi ljudi s kojima radim i od kojih još uvijek učim, a radna klima je izvrsna. Kako je riječ o strukovnoj školi umjetničkog usmjerenja, kroz različite kreativne procese neutralizira se puno negativnog što neka mlada bića nose u sebi. Danas mladima nije lako, velike su i razlike među njima - ima djece iz siromašnih nukleusa, a ima ih jako bogatih. Broj učenika koji ide na ekskurziju se koji put i prepolovi, ovisno o generaciji, velik dio njih radi sezonski, a ima ih i koji rade preko čitave godine. Kada se neki baš ne pokažu u klasičnom usvajanju znanja, u učionici, vidiš ih gdje zablistaju u projektnoj nastavi, izvan školske institucije, kao zrele i ozbiljne mlade osobe na koje se možeš osloniti kada neki konkretni projekt u stvarnom svijetu treba privesti kraju, u određenom vremenu i s određenom kvalitetom. Dakle ideal suvremene nastave je individualni pristup svakom učeniku i to nije neka bezvezna formalna postavka. Želim da Hrvatska bude društveno uređena tako da svako novorođeno dijete ima jednako pravo na uspjeh, bez obzira na financijski background njegove obitelji', objašnjava profesorica Letica, da bismo se potom vratili na Prvi svibnja kao našu glavnu temu i povod razgovora.

'Smatram da je socijalno osjetljiva država jedini ispravan, pametan i održiv put, dok sve ostalo vodi u nepravdu, sukobe, tugu i žalost. Moramo se svim silama potruditi zadržati one dobre stvari koje su nam preostale iz socijalizma i biti ponosni na to, kao i na ljude koji su nam to omogućili. Trebamo biti ponosni na sve borbe radnica i radnika, ugušenih u krvi kao u Chicagu, izgorjelih u požarima kao u tvornici Triangle Shirtwaist u New Yorku. Zamah industrijalizacije obilježen je strašnim iskorištavanjem radnika i muškaraca i žena i djece, a to se događa i dan danas, nije prestalo. Za sva ova civilizacijska prava koja danas imamo - slobodne dane, bolovanje, godišnji odmor, porodiljni dopust i slično - izborili smo se, nitko nam ih nije poklonio. Neće dati ako ne tražiš. Razmišljajući u hrvatskim okvirima, moram istaknuti da ta prava trebaju biti zajamčena svim radnicima, a ne samo državnim i javnim službama. Da, ja volim Prvi maj i o njemu razmišljam kao o početku pravednijeg društva', zaključuje splitska profesorica.