24-godišnji napadač u zgradi fakulteta u glavnom gradu Češke ubio je 14 osoba, ranio na desetke i na kraju presudio sebi. Policija istražuje njegovu povezanost s prošlotjednim dvostrukim ubojstvom u šumi pokraj Praga.

'Motivi mogu biti različiti. Međutim, ono što mi najčešće znamo iz ubojstava, a pogotovo iz proširenih ubojstava, je da su žrtve najčešće osobe koje su na neki način emocionalno povezane s počiniteljem. Tako da je on očito imao neki svoj unutarnji motiv, zašto baš te ljude, zašto na tom mjestu. A nekako se čini da i ovi novi podaci govore da su blisko povezane osobe i bile također uključene u ovom velikom broju ubijenih ljudi', rekao je Arbanas u Dnevniku HTV-a.

Na pitanje zašto se bira baš škola ili fakultet kad je riječ o učenicima ili studentima odgovara - zato što je to njihov život.

'Ako ste učenik ili student, onda vi živite jednim dijelom i u tom prostoru u kojem studirate ili idete u školu i osobe koje su vam važne u životu su, osim vaših roditelja i bliske rodbine ili prijatelja, također profesori i ljudi s kojima idete u razred, s kojima idete na fakultet, i onda je za očekivati da će oni biti i prve žrtve. Dakle, najčešće počinitelji teških kaznenih dijela čine djela prema poznatim osobama. Vrlo rijetko se to čini prema nepoznatim osobama', objasnio je Arbanas.

Arbanas je rekao da postoje određene strukture ličnosti koje će lakše počiniti takva djela i oni koji možda to neće učiniti nikada ili iznimno rijetko, ali da, s druge strane, i društvo ima jedan dio odgovornosti.

'Jer mi, pa i kroz medije, zapravo nudimo neko očekivano ponašanje, dozvoljeno ponašanje, kolika je tolerancija prema oružju, kolika je tolerancija prema nasilju, kako se reagira u takvim situacijama, i sve to u konačnici vodi ka jednom ili drugom ishodu. Zato i znamo da u nekim zemljama u svijetu postoje vrlo visoki rizik od ovakvih događaja, a u drugim zemljama se to događa iznimno, što znači da osim pojedinačnih faktora i društvo igra svoju ulogu', rekao je Arbanas.

Na pitanje misli li da vrijeme u kojem danas živimo nosi više rizika od vremena od prije, recimo, 20, 30, 50 godina, Arbanas je odgovorio potvrdno.

'Ja bih rekao da nosi više rizika i to iz više razloga. S jedne strane zato što je sve medijski popraćeno, zato što ljudi žive u prostoru nekakvih društvenih medija i toga da se projiciraju u tom nekom prostoru gdje se pokazuju ljudima koje zapravo ne poznaju, kroz društvene mreže, kroz televiziju, i učinak je puno veći. Jer prije 20 ili 30 godina, ako se nešto dogodilo u Češkoj ili u Indoneziji, mi bismo to saznali sa zadrškom, ne bi se podijelilo odmah. A danas imamo pametne telefone gdje se u sekundi podijeli informacija. I to, nažalost, nekim ljudima može biti dodatna motivacija', rekao je psihijatar.

Arbanas je rekao i da pravu motivaciju nećemo saznati nikada zato što počinitelj više nije živ.

'Dakle, mi možemo nagađati. Forenzičari će sigurno napraviti sve što mogu i vidjet će je li iza njega ostalo neko pismo ili neki dokument gdje je on opisao zašto je to napravio. Ali zapravo, da bismo napravili pravu i stručnu forenzičku ekspertizu, morali bismo razgovarati s osobom koja je to napravila', istaknuo je.

Je li se moglo spriječiti?

Odgovarajući na pitanje može li se ovakvo nešto spriječiti i na koje znakove u ponašanju se može paziti kako bi se uočilo da postoji osoba koja je opasna za društvo, Arbanas je rekao kako je potrebno znati da većina počinitelja teških kaznenih djela nisu duševni bolesnici.

'Laici su skloni razmišljati - sad ću reći grubo - 'nitko normalan nešto ovako ne bi napravio'. Međutim, sva istraživanja pokazuju da su otprilike 95 posto počinitelja duševno zdravi ljudi, odnosno ljudi koji nemaju pravu duševnu bolest. S druge strane, znamo da će ljudi određene strukture ličnosti, ljudi određenih crta ličnosti biti skloniji kršenju društvenih normi. Dakle, ljudi koji nemaju osjećaj empatije za druge, ljudi koji nemaju grižnje savjesti - takvi ljudi će biti skloniji kršenju društvenih normi jer nemaju taj unutarnji osjećaj da se to ne bi smjelo napraviti', rekao je Arbanas.

Zaključio je kako nedjela nekad možemo prevenirati, ali da ih nikada ne možemo prevenirati u potpunosti.