Unija za Mediteran, organizacija koja okuplja 43 zemlje među kojima i Hrvatsku, osnovana je 2008. na poticaj tadašnjeg francuskog predsjednika Nicolasa Sarkozyja, ali ni do danas nije ostvarila svoju ulogu mosta između zemalja Europske unije i drugih europskih, azijskih i afričkih zemalja na obalama Sredozemnog mora.
Tajništvo Unije smješteno je u kraljevskoj palači Pedralbes u Barceloni, no u tom je tipičnom mediteranskom gradu Unija za Mediteran praktički nevidljiva.
Njeno rođenje 2008. na sva je zvona najavio Nicolas Sarkozy, no ako je njen porođaj bio težak, post porođajne komplikacije bile su užasne. Financijska kriza u Europi, dramatično zaoštravanje sukoba u Pojasu Gaze i Arapsko proljeće prisilili su novorođenče da živi diskretno, potpuno drugačije u odnosu na ono što su očekivali građani Barcelone od jedne organizacije preko koje se trebao odvijati dijalog između Europske unije i Mediterana, ali i koja je trebala rješavati sporove među svojim članicama.
Ondje dosad nije održan niti jedan opći sastanak na razini ministara vanjskih poslova.
'Ovo je multilateralna organizacija sa hrpom sukoba', kaže Anna Terron, glasnogovornica Unije za Mediteran.
"No ovdje radimo s Izraelcima i Palestincima na visokoj razini, tu su zajedno državni tajnici Turske, Grčke i Cipra. Svi razgovori ovdje nisu javni, neki se vode diskretno", dodaje.
U Tajništvu je zaposleno 60 osoba iz dvadesetak zemlja, no ne i iz Hrvatske. Danas u Barcelonu dolazi hrvatska ministrica vanjskih poslova Vesna Pusić na sastanak ministara vanjskih poslova EU-a s kolegama iz mediteranskih zemalja. Razgovarat će o borbi protivdžihadizma, ilegalnoj emigraciji i energetici. Sastanak je dogovoren u sklopu 'europske politike susjedstva', kako EU naziva odnose sa zemljama uz svoje granice.
Stvaranje Unije za Mediteran, za koje se zauzimao Sarkozy, od početka je izazivalo polemike. Neke zemlje poput Španjolske i Italije, no prije svega Njemačka, bojale su se da će na taj način Francuska preuzeti glavnu riječ na Sredozemlju te ispred EU-a voditi dijalog sa sjeverom Afrike ali i drugim zemljama, uglavnom svojim bivšim kolonijama.
Njemačka je bila zaprijetila okretanjem leđa Mediteranu i potpunom fokusiranju na istok Europe.
Angela Merkel je dobila tu bitku. Dopustila je Sarkoziju stvaranje institucije i organiziranje njenog osnivačkog sastanka u Parizu, no Uniju za Mediteran razvodnila je putem svoje zajedničke strukture, odnosno Europske politike susjedstva", kaže Eduard Soler, istraživač think-tanka Barcelonin centar za međunarodne odnose (Cidob).
Na to se nadovezala i kompleksna struktura koja zahtijeva ravnotežu između sjevera i juga Mediterana sa su-predsjedništvom, trenutačno EU-a i Jordana, iznad generalnog tajnika Marokanca Fathallaha Sijilmassia.
Unija za Mediteran ima dvije dimenzije - političku i onu tajništva - napominje Soler.
'Politička se spustila na razinu visokih službenika koji maksimalno mogu odlučiti o održavanju ministarskih sastanka na sektorskoj razini i osigurati prostor za dijalog', kaže i dodaje: 'Zatim imamo Tajništvo, čije je sjedište ovdje u Barceloni, i čiji zadatak nije poticanje međunarodnih odnosa, borba protiv džihadizma, niti je to razgovor o izraelsko-arapskom sukobu ili demokraciji. Ne. To je mala struktura koja ima zadatak identificirati razvojne projekte, dati im politički impuls i osigurati financiranje kako bi mogli zaživjeti'.
Kada stvari na političkoj razini ne funkcioniraju onda i ono na nižoj razini postaje teško održivo. Na početku su se neke zemlje poprijeko gledale i zbog toga jer su iz svojih proračuna morale izdvajati novac za kompletno funkcioniranje ove organizacije, no u posljednje vrijeme sve veća potpora dolazi iz institucija EU.
Dolazak Talijanke Federice Mogherini na čelo europske vanjske politike, umjesto Britanke Catherine Ashton, pozitivan je za Uniju za Mediteran.
'Počeci su bili takvi kakvi su bili, no sada smo u 2015. i u posljednje vrijeme radimo važne stvari', napominje glasnogovornica Terron.
'Osim tehničkih stvari ovo je platforma za suradnju i dijalog na kojoj sudjeluju i sveučilišta, privatni sektor, civilne udruge, međunarodne organizacije', dodaje.
Dosad je odobreno 29 projekata, a trenutačno najambiciozniji je izgradnja autoceste na sjeveru Afrike, od marokanske luke Agadir preko Alžira i Tunisa do grada Ras Jedira u Libiji, koja bi trebala biti završena 2020. godine. Iako je ostalo za napraviti još 120 kilometara potrebno je pomiriti Maroko i Alžir čija je granica godinama zatvorena.
'Regija je takva kakva je. Radimo što možemo da bismo integrirali Mediteran', kaže Terron.
