'Najava da će Glavaš biti nositelj izborne liste HDSSB-a presedan je, ali i sramota za cijelu Hrvatsku, a HDSSB tom svojom idejom s jedne strane opet pokazuje da ne poštuje hrvatsko pravosuđe, čime ne poštuje ni hrvatsku državu, koju pak s druge strane kao poštuje s obzirom da želi sudjelovati na izborima, a uopće zakonska mogućnost da bi ratni zločinac mogao biti nositelj liste za Sabor pokazuje potpunu nedoraslost hrvatskoga društva', upozorava politički analitičar Jaroslav Pecnik

'Glavaš i njegova stranka HDSSB nastavljaju i dalje provoditi banditizam. Ta stranka je nastala iz HDZ-a, služi se podmetanjima i montažama, a sve je baš sve koordinirano iz Zenice i Mostara kako bi Glavaš i dalje ostao živ. Njegovi stranački ljudi njemu su dužni i zato to rade i znaju da bez njega, ne bi bilo ni njih. A to su uvaženi saborski zastupnici, pa sjetite se samo Drmićevog priznanja da je za Glavaša namještao izbore u HDZ-u kako bi pobijedio Sanader, a i sad ga čeka postupak zbog sudjelovanja u podmićivanju sudaca za Glavaševo smanjenje kazne', podsjeća Pecnik.

'Na žrtve Glavaševih zločina već se i zaboravlja, a to što se HDSSB predstavlja kao regionalna stranka, pa to nema veze ni s čime, u njihovom programu nema ni 'r' od regionalizma. Svrha je samo očuvati Glavaša, on je alfa i omega svega, a premda nemam dokaza za to, moguće je da je cijela ta akcija imenovanjem njega za nositelja, a zna se da zbog izdržavanja kazne neće moći sjediti u Saboru, zapravo usmjerena na to da njegovo mjesto u Saboru zauzme njegov sin, što se pak u normalnom svijetu naziva nepotizmom', zaključuje Pecnik. Također, 'mogućnost da se ratni zločinac uopće može naći na listi za Sabor smatra dokazom da je Hrvatska zakonski potpuno nesređena država'.

Drugi pokušaj proboja u cilju preseljenja od sudske do saborske klupe

Za razliku od susjedne BiH, koju Glavaš naziva svojom 'drugom domovinom', u kojoj izborni zakon propisuje da osoba koja je pravomoćno osuđena ne može u vrijeme izdržavanja kazne sudjelovati u političkom životu i kandidirati se na izborima, u Hrvatskoj se svatko ima pravo kandidirati, osim onih sudski potpuno lišenih poslovne sposobnosti. Hoće li možda Državno izborno povjerenstvo osporiti Glavaševe namjere, ostaje vidjeti, a dotad nije zgorega prisjetiti se u kratkim crtama puta 'gospodara života i smrti na istočnoj granici Hrvatske'.

Glavaš, kao i još neki, unatoč pravomoćnoj sudskoj presudi, spada u onu samo naizgled sivu zonu u kojoj je on za jedne ratni heroj, a za druge ratni zločinac. U svakom slučaju, nitko ne može osporiti da je Glavaš bio moćan političar, premda su ga oduvijek pratile kontroverze. Glavaš je taj koji je Franju Tuđmana predložio za predsjednika HDZ-a, Glavaš je taj kojemu i bivši premijer, a sad drug po rešetkama, Ivo Sanader može zahvaliti osvajanje vlasti u HDZ-u, a teško je i, iako bi neki htjeli, zaboraviti toplo-hladno (ne)prijateljevanje Glavaša i potpredsjednika Sabora Vladimira Šeksa.

Bivši slavonski gubernator sve je svoje 'zasluge' vukao iz rata. Naime, početkom rata Glavaš je postao šef obrane Osijeka, a Tuđman mu je dao odriješene ruke iako će uskoro i on shvatiti da mu je to bio loš potez. Dok mu se s jedne strane u obranu stavljaju njegove zasluge za obranu Osijeka, mnogi upozoravaju da je Glavašev ratni put prenapuhan, između ostaloga i zato što je kao miš sjedio u podrumu ratnoga osječkoga štaba, a drugi se pitaju je li do ratnih sukoba uopće trebalo doći i je li upravo Glavaš jedan od zaslužnijih za njih, što se, nažalost, najbolje ogleda u nerazjašnjenom ubojstvu Josipa Reihl Kira i pravomoćnoj presudi za ratne zločine u Osijeku protiv srpskih civila.

Glavaš se, naime, totalno povampirio i zaboravio na zagrebačko vrhovništvo, o čemu piše i Drago Hedl u svojoj knjizi 'Glavaš: Kronika jedne destrukcije', u kojoj detaljno opisuje kako je Glavaš razmjestio svoje (p)odanike i raspleo svoju mrežu shvativši Slavoniju kao svoje leno pa se bez njegovoga znanja i odobrenja nije moglo dogoditi gotovo ništa. Među mnoštvom teško zaboravljivih epizoda je Glavašev naoružani upad u uredništvo 'neposlušnog' Glasa Slavonije jer poslušni mediji su ti koji mu trebaju da bi u javnost projicirali u njegovoj glavi zamišljenu sliku heroja, a tu je i njegovo postavljanje ljudi po osječkim poduzećima što je kumovalo uništenju tamošnjega gospodarstva.

Osim u slučaju likvidacije zapovjednika osječke policije Reihl Kira, čiji pokušaji rješavanja sukoba na miran način i odbijanje podčinjavanja Glavašu nikako nisu sjeli, tog se pravomoćno osuđenog ratnog zločinca spominje i u priči oko likvidacije Mate Šabića zvanog Šaban, šerifa radničkog prigradskog osječkog naselja Jug 2, također likvidiranog pod još uvijek nerazjašnjenim okolnostima.

Glavaševi ljudi iz sjene koju je bacio na gospodarstvo, a mnoge je postavio tako što je najprije sebe postavio na čelo tadašnje Agencije za restrukturiranje i razvoj, uspjeli su dati svoj obol hrvatskom privatizacijskom hororu, čija je jedna od epizoda Osječka pivovara oko koje sporovi zbog malverzacija traju i dandanas, a ne treba ispustiti iz vida ni slučajeve gradskih osječkih tvrtki Ukopa i Unikoma. Iako ponajprije opčinjen 'bolesnom potrebom za vlašću', Glavaš se nije štedio ni sakupljanja gradskih kvadrata, no idila nije mogla dovijeka trajati.

Naime, Glavaš je 2004. godine pokušao ojačati svoju položaj i najednom je otkrio slavonski regionalizam koji nije odgovarao Sanaderu, pa ga je pod optužbama da vodi autonomašku politiku u travnju 2005. godine isključio iz stranke, međutim, Glavaš je uskoro osnovao Hrvatski demokratski sabor Slavonije i Baranje (HDSSB). U međuvremenu, nekoliko mjeseci nakon razlaza s HDZ-om i Sanaderom kreće konačno istraga za ratne zločine u Osijeku 1991. na koje je već godinama ranije upozoravao Drago Hedl zbog čega mu je i Glavaš prijetio, a u istraživanju kojih se prije 'pogodnog političkog trenutka' nije pretrgla nijedna od političkih opcija.

Žele li birači da ih predstavlja ratni zločinac?

Glavaš, nakon nekoliko neuspješnih zahtjeva za pritvorom, ipak završava u Remetincu gdje započinje navodni štrajk glađu, a cijeli je postupak na kraju više nalikovao kakvom cirkusko-medijskom spektaklu, i to zahvaljujući upravo Glavašu, koji se i tada kandidirao za Sabor, prije toga paradirao Osijekom, a potom defilirao sudnicom zagrebačkoga Županijskoga suda, otkrivajući i zaštićenoga svjedoka, da bi u završnici 2009. godine bio u prvom stupnju osuđen na desetogodišnju kaznu, ali i na dan objave presude pobjegao u svoju 'drugu domovinu' iz koje se često imao naviku javljati putem snimljenih videoporuka koje su izazivale ekstazu u odanim mu pristalicama uz neizbježnu upozorenje da se neće predati.

Suđenje Glavašu bilo je zanimljivo i zbog, s obzirom na istinu, upitnoga svjedočenja Vladimira Šeksa, na što je u svojoj presudi ukazao i sudac koji nije poklonio povjerenje Šeksovom svjedočenju. U međuvremenu, Glavaš je u BiH uhvaćen, a Vrhovni sud je donio pravomoćnu presudu kojom je kažnjen s osam godina zatvora od čega mu preostaje odslužiti još šest. On, a i njegovi stranački kolege koji tu presudu ne priznaju, očito smatraju da mu preostaje dobiti i još jedan saborski mandat. Kakva se poruka time šalje, zamisliti bi se trebale i državne institucije, a prođe li ova lakrdija drugi put ma što god dopuštale namjerno ili nenamjerno dopuštene zakonske rupe, svoje bi barem trebali reći birači, ovisno o tome žele li ili ne žele da ih zastupa pravomoćno osuđeni ratni zločinac. Ili bilo koji zločinac uopće.