Nema tome ni dva tjedna, sjedio sam s dobrim prijateljem u jednom kafiću u strogom centru Zagreba. Lijep kafić, nedavno preuređen, nimalo uštogljen, a opet nekako profiliran, vidi se da je tu uloženo dosta truda. Svira solidna glazba, na čitavom jednom zidu je naslikan cover albuma Sonic Youth i ima još tih nekih kul detalja zbog kojih se i sami počnete osjećati kul. Ili ne.

Nama dvojici je bilo okej, onako kako nam je i inače kada smo zajedno, pričamo i zabavljamo se i ne razmišljamo previše o okolini, ali budući da smo obojica muške heteroseksualne jedinke, jednu stvar nismo mogli ne primijetiti. U kafiću, osim konobarice, nije bilo nijedne jedine ženske osobe. Muških je bilo dvadesetak.

Kada je prijatelju stigla družica, dvojili smo - ostati tamo ili ne, ali smo se ipak odlučili za promjenu lokacije. Njoj ne bi bilo ugodno, rekla je da bi se osjećala kao teleći but u kavezu s lavovima. A nas dvojica trebali bismo štititi teleći but i uvjeriti lavove da još nije vrijeme ručka, ako već nismo uspjeli u uvjeravanju da će teleći but sam izabrati onoga od kojega bi volio biti pojeden. Preteška zadaća.

Gdje su djevojke?

Obišli smo tada nekoliko kafića i u većini je bila slična slika. Sami muškarci. Pitali smo se gdje su sve te silne djevojke, izlaze li one kasnije ili imaju pametnijeg posla kod kuće petkom navečer? Konačno smo pronašli kafić u kojemu je omjer žena i muškaraca bio prihvatljiv, u kojemu testosteron nije isparavao u nezdravim količinama.

Iznenadilo nas je to, jer takva je slika uobičajena u kvartovskim kafićima koji u posljednje vrijeme sve više djeluju kao spona između ugostiteljskog objekta i kladionice, gdje se ljušte pive i glasno podriguje, pa žene ni ne žele ući, ta što će tamo, ali u centru grada takva slika djeluje pomalo zastrašujuće.

Gender balance

Krajem devedesetih i početkom nultih, u svojim fakultetskim danima, bio sam aktivan u nekoliko nevladinih udruga pa sam razmjerno često putovao na neke seminare, radionice, škole mira i slična okupljanja mladih koji su si tada još utvarali da mogu nešto promijeniti. Tada sam naučio termin 'gender balance'.

Za svaku je radionicu, za svaki skup ljudi važno da oba spola budu otprilike podjednako zastupljena. Tako stvari najbolje funkcioniraju. Nekada nije izvedivo, jasno, ali tome valja težiti. Pa pogledajte samo kako se slažu razredi u osnovnim i srednjim školama, uvijek se nastoji da bude sličan broj dječaka i djevojčica, ako je ikako moguće.

Razloge ne treba posebno objašnjavati, sve je tu svima jasno. Nije dobro ni previše estrogena, a bome ni previše testosterona, ravnoteža je važna u svemu.

Kafićko pitanje

U kafićima taj suvišak testosterona zna biti posebno neugodan, zna potencirati nevesele, pa i opasne situacije, prepirke koje ne staju na verbalnom, dokazivanje muškosti, tvrdoglavljenje i preseravanje. Postoji mogućnost da to netko voli, da netko uživa u takvim scenama, netko tko živi za onaj primitivan moto 'pojest', popit' i potuć' se', pa barem dvije od tih aktivnosti može riješiti odmah u kafiću, ali meni se nekako čini da većina ipak od kafića očekuje samo priliku da nešto popije, porazgovara i eventualno upozna nekog novog.

Često se zna krivo misliti da su muškarci koji se žale na nedostatak žena u kafićima zapravo očajnici koji u svakoj osobi suprotnog spola vide nekoga kome bi se mogli svidjeti, ali ništa ne bi bilo dalje od istine. Nije uopće stvar u barenju, kuvanju ili muvanju suprotnog spola, stvar je u tome da žene sa sobom donose neku profinjenost i eleganciju, da djeluju nekako smirujuće i, jednostavno, čine situaciju normalnom.

Osim toga, ako bismo banalizirali stvari do kraja, u kafićima rijetko možete izbjeći gledanje drugih ljudi. Oko vas su, okruženi ste njima, ulaze vam u vidno polje. Pa eto, puno je ugodnije kada vam pogled svako toliko padne na neku žensku osobu, nego na mornara razjapljenih čeljusti koji broji zube na prste jedne ruke, a rakiju ulijeva u sebe onako kako vi ni vodu ne možete piti. I mislim da će se s time složiti i žene.