Izvještaj na 600 stranica, rađen zbog razotkrivanja rada tajnih službi nakon Drugog svjetskog rata, a dosad tajan, govori o istraživanju odgovornosti vlasti SAD-a u prihvaćanju i zapošljavanju poznatih nacista. Ministarstvo pravde skrivalo ga je četiri godine, ali je sažetak osvanuo u listu The New York Times
Prema izvještaju koji je sastavio autor iz Bushove administracije, čije se ime drži tajnim, više je državnih činovnika dobilo naredbu da zaposli naciste unatoč izričitoj zabrani tadašnjeg američkog predsjednika Harryja Trumana koji je bio protiv toga da se pomogne nacistima ili ljudima povezanima s njima.
Jedan je primjer slučaj Arthura Rudolpha, inženjera koji je uspio dobiti zaposlenje u NASA-i, gdje je radio na razvoju rakete Saturn koja je dovela ljude na Mjesec 1969. Tijekom 1984. vratio se u Njemačku nakon što je otkriven i optužen da je bio član nacističke stranke i da je kao takav eksploatirao do smrti na tisuće radnika koji su kao zatvorenici radili na programu njemačkih raketa. Ono što se nije znalo jest da je Ured za useljeništvo savršeno znao, kada je zaposlen u SAD-u, kakvu je on prošlost u Njemačkoj imao.
Zatim se iznosi slučaj Otta von Bolschwinga, koji je uspio postati agent CIA-e zbog svojih veza s Nijemcima i Rumunjima, i to unatoč činjenici da su Amerikanci znali da je bio blizak suradnik Adolfa Eichmanna i Gestapa. Izvještaj pokazuje da je CIA razmatrao strategiju što učiniti bude li otkriven. Ministarstvo pravde je pokušalo izručiti Bolschwinga 1981. Njemačkoj, ali je taj nacist umro iste godine.
Za Hrvatsku je taj izvještaj važan jer se u njemu spominje i ustaški ministar unutarnjih poslova Andrija Artuković, potpisnik rasnih zakona, čija je procedura ekstradicije trajala punih 36 godina, do 1986, kada je izručen komunističkim vlastima u Jugoslaviji koje su ga osudile na smrt na suđenju otvorenom za javnost koje je provedeno prema obećanjima danim američkim zastupnicima devet godina ranije.
Artuković, za razliku od navedenih nacista, nije dobio utočište jer ga se u SAD-u smatralo važnim za njihovu ekonomiju ili sigurnost. On je u SAD ušao 1948. kriomice i s turističkom vizom. Procedura deportacije je počela 1951. Iako se može reći da je Artuković uživao status koji je davala američke nesuradnja s jugoslavenskim pravosuđem, on je u SAD-u završio baš kao što su mnogi nacisti i kolaboranti, ustaše među njima, došli do Argentine i drugih južnoameričkih zemalja. Nije više tajna da su tamo stizali američkim brodovima i uz znanje američke vojske i tajne službe jer se je smatralo da valja pojačati te zemlje (ali i SAD) 'antikomunističkim kadrovima'.
U Artukovićevom se slučaju proces izručenja Jugoslaviji dogotovio kada je tužiteljstvo pokazalo konkretne dokaze o krivnju bivšega ustaškog ministra, odnosno kada se smatralo da optužnica više nema toliko toga politički zacrtanog.
U izvještaju se opisuje rad Ureda za posebne istraga Ministarstva pravde (OSI) stvorenog 1979. za hvatanje nacista. Prema zaključcima toga ureda, mnogim se nacistima omogućilo da započnu novi život u SAD-u iako se znalo za zločinački karakter njihova prethodna života.
Izvještaj završava konstatacijom da se SAD hvalio time da je bio utočište za progonjene, Židove u prvome redu, ali se isto tako pretvorio i u utočište za njihove progonitelje.