Nakon naprasnog odlaska Ive Sanadera s hrvatske političke scene, pa time i s čela HDZ-a, u javnosti se otvorila rasprava o tome tko je, odnosno koja je ideološko-politička struja unutar HDZ-a srušila Sanadera i instalirala Jadranku Kosor, za koju se nije smatralo da ima značajan politički utjecaj u toj stranci.

Prevladava mišljenje da je Sanadera srušila stranačka desnica. Takva ocjena se izvodi iz činjenice da je za zamjenika predsjednika izabran dr. Darko Milinović, a za potpredsjednike Vladimir Šeks, Andrija Hebrang, Ivan Šuker, Božidar Kalmeta, Petar Čobanković i Ivan Jarnjak

Moje mišljenje o tome problemu je ponešto drukčije, iako ne poričem da će HDZ nakon Sanaderova odlaska voditi konzervativniju politiku nego za vrijeme njegove vladavine.

S obzirom na način na koji je usvojena Sanaderova ostavka na XIII. izbornom saboru HDZ-a te na način na koji su izabrani nova predsjednica, zamjenik predsjednika i šest potpredsjednika stranke, nije moguće meritorno prosuđivati o ideološko-političkom stanju u HDZ-u, odnosno o političkim strujama u njemu i o njihovoj snazi. Budući stari predsjednik nije obrazložio zašto odlazi niti je bila dopuštena rasprava delegata Sabora o toj ostavci te, budući nije bilo dopušteno kandidiranje drugih kandidata za funkcije na koje se biralo nove ljude, naprosto nije bilo moguće ocijeniti zbog čega je došlo do sukoba između Ive Sanadera i ostalih članova Predsjedništva i Središnjeg odbora stranke.

SANADERA SU SMIJENILI ONI KOJI SU GA I DOVELI NA ČELO HDZ-a

Možda zvuči paradoksalno, ali ovakav način političkog obračuna sa Sanaderom može značiti i to da on unutar stranke zapravo nije imao svoju jasno politički profiliranu struju i svoje pristaše. Da je bilo drukčije, ta struja ili grupacija ne bi dopustila da Sanader naprasno napusti čelno mjesto u stranci bez prave borbe.

Iz toga izvodim zaključak da je Sanadera smijenila gotovo ista politička grupacija unutar HDZ-a koja ga je dovela na čelo HDZ-a 2000. godine i koja mu je dopustila da nakon pobjede na parlamentarnim izborima 2003. i povratka na vlast izvede politički zaokret koji je bitno odudarao od političkog sadržaja predizborne kampanje koju je ta stranka promovirala pred izbore te godine. Taj zaokret se očitovao u promjeni odnosa prema manjinama u Hrvatskoj (pritom se često zaboravlja da bez privole zastupnika manjina u Saboru da podrže novu Sanaderovu vladu, ta vlada ne bi imala većinsku podršku u Saboru), u afirmaciji proeuropske politike i težnje za ulazak u Europsku uniju, kao i u spremnosti na suradnju s Haškim sudom (ta spremnost se očitovala u suradnji da se nekolicina hrvatskih generala isporuči Haškom sudu).

Bilo je jasno da članstvo HDZ-a, kao i dio njegovih članova koji su povratkom HDZ-a na vlast preuzeli niz važnih političkih funkcija, nije iskreno prihvatilo ovaj politički zaokret, ali su ga u javnosti prihvaćali jer su bili svjesni da bi se bez toga HDZ teško održao na vlasti. Čak se i u nekim političkim istupima bivšeg premijera Sanadera (posebno u razdoblju predizbornih kampanja za parlamentarne izbore 2007. godine i za lokalne izbore 2009. godine), dalo nazrijeti da odstupa od spomenutog političkog zaokreta i da se vraća na tradicionalna politička stajališta HDZ-a.

U HDZ-u SE NIJE AFIRMIRAO PRO-EUROPSKI PODMLADAK

Budući ne znamo prave razloge zbog kojih je Ivo Sanader podnio ostavku na sve funkcije koje je obnašao, teško možemo jednoznačno ocijeniti kakve će posljedice imati njegov odlazak s vodeće funkcije u HDZ-u. Ako prihvatimo tezu da je Sanader odstupio pod pritiskom stranačke desnice, onda ćemo u idućih nekoliko mjeseci moći testirati tu tezu. U ovom trenutku prevlast desnice objašnjava se prije svega ideološko-političkim stavovima vodećih ljudi HDZ-a koji su izabrani na najznačajnije funkcije u toj stranci. Tu se misli na Vladimira Šeksa, Andrije Hebranga, Darka Milinovića i Božidara Kalmete. Neke recentne izjave, primjerice, Andrije Hebranga o Maksu Luburiću i one Darka Milinovića o nekim rješenjima u prijedlogu zakona o umjetnoj oplodnji idu u prilog tezi o jačanju desnice unutar HDZ-a.

Međutim, ono što još više može zabrinjavati glede stanja u HDZ-u jeste činjenica da se za vrijeme vladavine Ive Sanadera u toj stranci nije afirmirala nova i mlađa generacija političara koja bi svojim javnim političkim djelovanjem jasno promicala proeuropsku i demokratsku politiku. To se nažalost nije dogodilo zbog izrazito loše politike selektiranja novih političara. Od tridesetak novih ljudi koji su za vrijeme Sanaderove vladavine obavljali ministarske i državno-tajničke poslove, gotovo da se nitko nije afirmirao i postao respektabilan političar kako u samoj stranci, tako ni na hrvatskoj političkoj sceni uopće. Tome je pridonio način vladanja koji je prakticirao Ivo Sanader, kao i kriteriji odabira novih ljudi.

HDZ JE OSTAO NACIONALISTIČKI POKRET

Utoliko je nedavno održani XIII. izborni sabor HDZ-a bio prilično poražavajući u pogledu stupnja unutrašnje demokratičnosti u toj stranci. Priključujem se ocjenama da je tijek tog Sabora i posebno način izbora vodećih ljudi pokazao da se HDZ nije transformirao u modernu demokratsku i konzervativnu stranku, nego da je zadržao obilježja nacionalnog (ili čak nacionalističkog) pokreta. Utoliko je teško prepoznati u njemu glavne političke struje, jer se one naprosto nisu mogle izraziti. Ako i prihvatimo mišljenje da u njemu postoji desna struja, postavlja se pitanje koje druge struje postoje.

Za vrijeme Tuđmanove vladavine u HDZ-u tijekom 90-ih godina prošlog stoljeća tvrdilo se da, osim snažne desne struje, postoji i tzv. tehnokratska struja koju su predvodile poduzetničko-menadžerske skupine koje su upravljale javnim poduzećima i privatnim kompanijama, a bile su prisutne u HDZ-u ili su simpatizirale tu stranku. Ta struja je u političkim pitanjima (sloboda medija, prava nacionalnih manjina) bila liberalnije orijentirana, a u području gospodarstva se zalagala za 'odmicanje' države od izravnog upravljanja gospodarstvom. Teško je reći da u ovome trenutku u HDZ-u egzistira takva politička grupacija. Također je teško utvrditi postoji li politička struja 'sanaderovaca', ako o nečemu takvome uopće možemo govoriti u političkom smislu.

Ne može se poreći da je HDZ velika politička stranka te da je normalno očekivati da u njemu bude više političkih struja ili interesnih grupacija. Da je htjela gajiti demokratske odnose unutar sebe, ona bi dopustila priznavanje i javne istupe tih struja, po ugledu na velike političke stranke u razvijenim europskim državama.

Međutim, Ivo Sanader je inaugurirao svojevrsni nedemokratski i diktatorski stil vladanja HDZ-om ne prežući od oštrih obračuna s političkim protivnicima unutar stranke. To je stvaralo privid njegove neograničene moći.

Sada se, nakon njegove smjene, pokazuje da je on bio daleko manje moćan nego što je to izgledalo.