Hladno je u Edinburghu i lijeva kiša, ali klima nije odigrala nikakvu ulogu u gravitaciji koju je Zagreb demonstrirao u slučaju Ryana O'Donnella, 26-godišnjeg Škota kojem svako malo doleti komentar da mu glava izgleda kao biljarska kugla. Momak se me može nadiviti hrvatskom manjku talenta za komunikacijsku pristojnost. Manjku talenta za privatni prostor ili, njegovim riječima, za te nevidljive balone oko ljudi koji šetaju po Edinburghu i svi paze da im se ne dotaknu.

'Ovdje se svi naslanjaju jedni na druge u javnom prijevozu i iako mi je u početku to bilo previše, sada mi je sjajno', objašnjava Ryan koji je nakon nekoliko mjeseci provedenih u Zagrebu, odlučio uštedjeti lovu i vratiti se na neodređeni rok. Zagreb je, kaže, u toliko brzim promjenama da se može osjetiti razlika na, praktički, mjesečnoj bazi. Još prošle godine mogao je vidjeti scenu u kojoj ljudi pljuju ispred dvojice crnaca koji su šetali centrom. Sada mu se čini, svi su postali nekako kul.

Ne bih se kladio u tako munjevitu transformaciju, ali da kao ovih dana u Zagrebu možeš sjediti u kafiću dok oko tebe trčkaraju mali crnci i bijelci ili da te konobar pita želiš li pivo s puno pjene, malo pjene i li bez pjene, do prije nekoliko godina bilo bi mentalno i vizualno nedokučivo.

Dakle, klima nije među top tri razloga zašto se Zagreb toliko omilio mladom Škotu. Nešto sasvim drugo – ravan je i ima, kako on kaže, 'ful prijateljske parkove': 'Svi su mi govorili kada sam dolazio da su ljudi ovdje ljubazni i gostoljubivi, ali ima nešto što mi još uvijek nikako ne ide u glavu. Vaši parkovi. U Edinburghu nema šanse da prođeš kroz gradski park. Ljudi su spremni pješačiti kilometar više ako treba, ne bi li ih zaobišli. Tamo ne želiš biti u parku, vjeruj mi. Nisu sigurni za žene, za tinejdžere. Ekipa dila drogu, beskućnici te opsjedaju, okupljaju se lokalne bande... Ovdje kod vas u 11 navečer parkom normalno skaču devetgodišnja djeca, klinci na drugom kraju igraju košarku, a u nekom drugom kutu sjede lokalni alkoholičari i svi su OK.'

Hrvati su nalik na Irce, reći će mi Ryan, utoliko što kad postoji neki problem, vole to riješiti među sobom prije nego što zovu policiju. U Škotskoj je ekipa više, onako, plačljivo razmažena. Za svaki najmanji eksces zovu se državni redari: 'Možda je to razlog zašto ovdje nitko nikog ne dira i ne gnjavi. Znaju da ako se pozove policija, da će stvari eskalirati. Taj mentalitet da se stvari rješavaju između četiri zida mi se jako sviđa.'

U Edinburghu, za razliku od Agrama, postoji gomila mentalno skučenih idiota, citiram Ryana koji se iznenadio nad znatiželjom mladog zagrebačkog građanstva: 'Ovdje su svi zainteresirani za tebe, hoće čuti tvoju priču, naučiti jezike, vidjeti svijet... U Škotskoj ti jednostavno kažu da odjebeš ako nisi njihov. Razlika je dan i noć.' Pored toga, oduševio se domaćim gestikulacijiama: 'Mimika i govor tijela kod vas su vrlo precizni, sve te geste rukama i licem... U Škotskoj ljudi govore bez da se miču, što god da govore, izgleda isto.'

Ne biste pogodili ni nakon 99. pokušaja, ali Ryan misli da je skužio hrvatski odgovor na kozmičko pitanje o sreći i kako je postići. U Zagrebu ono glasi – sladoled: 'Mislim da je sladoled ključ za sreću ovih ljudi. Otišao sam u slastičarnu u Ilici i vidio ljude koji sjede za stolovima, svi jedu sladoled. I vidim tako jedan stariji par kako sjedi sučelice jedno drugome i romantično se gledaju sa sladoledom u ustima. Pomislio sam, to je to. Sreća. OK, i pivo. Iako nemate neka piva u masovnoj ponudi, ono što rade mali proizvođači je izuzetno.'

S obzirom na njegov genetski identitet polu-Irca i polu-Škota, ne mogu ne pitati Ryana o nacionalnom ponosu koji dijele s par malih državica iz daljeg susjedstva. Primjerice, s Hrvatskom: 'Aaa, to je očito. Stalno me pitaju jesi li probao hrvatsku hranu, vidio hrvatsku obalu ili, najbolje, jesi li probao hrvatski burek. Pa priča o Nikoli Tesli... nitko u Škotskoj ili Irskoj nije ponosan na nekog znanstvenika, eventualno na Arthura Guinnessa koji je smislio genijalni recept za pivo ili nekoliko književnika. Ovdje su me ne znam koliko puta pitali znam li da su Hrvati izmislili penkalu i kravatu. Hvala vam, ali znam to - mi smo izmislili kloniranje!'

Obećavali su Škotu da će u Hrvatskoj ekspresno upoznati curu, oženiti se i skrasiti s potomstvom, ali Ryan veli da se već nekoliko puta zaljubio. U jezera. Pogotovo Plitvice: 'Otišao sam tamo s grupom i izgubio se u nacionalnom parku s jednom curom. Ali nisam se zaljubio u nju, već u jezera. Kad god bih uhvatio priliku kasnije, odlazio bih na Plitvice.' S druge strane, hrvatska prijateljstva su zakucala Škota za naše podneblje. Baš kao i nekoliko bivših sugovornika, priznaje da je u Hrvatskoj stekao više frendova nego za cijeli život u Škotskoj: 'Dvije riječi, uzajamno poštovanje. Kao Irska prije dvadesetak godina. Ovdje imaš poštovanje ljudi unaprijed, automatski, eventualno ga izgubiš. Drugdje moraš zaraditi povjerenje, zaraditi pravo na ovo ili ono.'

Da se ne bismo udavili u komplimentima, Ryan nam baca šlauf. Naime, Zagrebu nedostaje ono što se dogodilo svim većim europskim gradovima - da su ljudi kroz kulturološku i rasnu različitost na jednom mjestu razvili individualizam: 'U Zagrebu takvu svijest imaju sadašnji studenti. Sada se dolazi iz svih krajeva svijeta studirati u Zagreb, promjena je nevjerojatna, no trebat će još jedna generacija.' Multikulturalizam ima i skroz ironičnu kontraindikaciju. Ljudi koji su navikli da im u ulici žive Afrikanci ili Indijci, gube svaki interes da ih upoznaju.

Nevjerojatno je da baš zbog te relativne monolitnosti domaćeg društva, stranci uživaju posebnu pažnju i to je činjenica koja ih oduševljava u svim detaljima svakodnevice. Ryanu već znaju ime u lokalnoj pekari, dućanu, kafiću: 'U Edinburghu deset godina idem u istu trgovinu, kažu mi 'hello', ali definitvno znam da nitko nema pojma kako se zovem, a kamoli da mi ispričaju što su jeli jučer za večeru, što mi se dogodilo ovdje u jednoj trgovini.'

S obzirom na to da su probavni procesi Škotu jedna od dražih tema, savršeno se uklopio u zagrebačku crijevnu intimu. Ljubav u Hrvatskoj ionako ide kroz želudac. Završava li na istoj destinaciji kao i većina želučanog materijala, pitanje je na koje će Ryan znati odgovor tek nakon malo dužeg staža na domaćem asfaltu.