Prije tri desetljeća Hawking je izjavio da je takva univerzalna teorija na obzorju te da je vjerojatnost da će biti dovršena do 2000. godine oko 50 posto. Sada je već 2010, a slavni je znanstvenik očito odustao. No ipak ističe da to nije njegova pogreška, jer je moguće da takva teorija zapravo ni ne postoji. Na kraju krajeva, prema 'Velikom dizajnu', čini se da se i bez nje mogu objasniti najveće zagonetke postojanja.

'Veliki dizajn', koji je Hawking napisao zajedno s američkim fizičarom Leonardom Mlodinowim, prva je popularna knjiga koju je objavio nakon gotovo cijelog desetljeća. U njoj dvojac govori o razvoju suvremene fizike – kvantnoj mehanici, općoj teoriji relativnosti, suvremenoj kozmologiji, ali i o fascinantnim spekulacijama o mnogobrojnim svemirima i drugim temama koje dominiraju današnjom popularnom znanošću. Knjiga je sažeta, ali nabijena informacijama i lijepim ilustracijama – za svakoga tko želi jezgrovit uvid u suvremenu teorijsku fiziku ona je 'must have'.

Već na samom početku autori tvrde da će odgovoriti na najveće zagonetke postojanja, a da njihov odgovor neće biti '42'. Temelj te njihove hrabre izjave je teorija superstruna.

Ranih 1990-ih problem teorije struna bilo je to što se činilo da ih ima čak pet umjesto jedne koja bi objasnila sve. Međutim, 1994. fizičari su uočili da su na niskim energijama neke od njih svojevrstan duplikat drugih, odnosno da matematičke transformacije djeluju tako da jedna nalikuje drugoj, što je ukazivalo na mogućnost da su neke od njih samo dva različita opisa iste stvari. No nakon toga stiglo je veliko iznenađenje: pokazalo se da je jedna teorija struna dvojnik tzv. 11-dimenzionalne supergravitacije, teorije koja opisuje ne samo strune, već i tzv. membrane. Mnogi znanstvenici vjeruju da je ta teorija supergravitacije dio hipotetske teorije svih tih teorija svega, nazvane M-teorija, te da su različite teorije struna samo uvidi u nju.

Ova brojnost različitih teorija navela je autore na zaključak da je jedini način da se shvati stvarnost taj da se primijeni filozofija 'realizma ovisnog o modelu'. Objavljujući da je filozofija mrtva, dvojac razvija teoriju sličnu 'perspektivizmu' (prema kojem sve ljudsko mišljenje sadrži interpretaciju te je, prema tome, naše razumijevanje bilo čega uvijek iz perspektive oblikovane i ograničene povijesnošću naših vlastitih organizacijskih principa), dobro poznatom filozofima 1980-ih. Prema toj radikalnoj ideji i ne postoji jedinstvena sveobuhvatna teorija svemira. Umjesto toga znanost nudi brojne nepotpune prozore u zajedničku stvarnost od kojih jedan nije istinitiji od drugih. No ova ideja, prema riječima autora, zvuči alarmantno antirealistično – ne samo da znanost ne uspijeva ponuditi jedinstven opis stvarnosti, već, kako sami priznaju, ni ne postoji realnost neovisna o teoriji. Ako je to istina, ne treba ni očekivati da će neka konačna teorija poput M-teorije ikada biti otkrivena, već će se trebati zadovoljiti tek hrpom prozora koji se međusobno preklapaju.

No Hawking i Mlodinow u knjizi ipak koriste koncept M-teorije (ali kao sinonim za višestruke verzije teorija struna) da bi objasnili zašto postoji nešto umjesto ništa, zašto ovi zakoni, a ne neki drugi, te zašto uopće postojimo. Naime, prema autorima, o M-teoriji se ipak dovoljno zna da se može zaključiti da bog nije neophodan da bi se dobili odgovori na ta pitanja. Umjesto toga teorija struna ukazuje na postojanje mnoštva paralelnih svemira, a oni su zajedno s antropičkim načelom (prema kojem je logično da jedino u uređenom svemiru postoje inteligentna bića koja mogu propitivati njegovu uređenost) dovoljni za objašnjenje svega.

Ako je suditi po naslovima kojima se ovih dana najavljuje dolazak 'Velikog dizajna' u knjižare, onda je upravo to i reklamni slogan za novu Hawkingovu knjigu – da za veliki dizajn nije potreban dizajner.