Koliko su fenomeni prikazani u Interstellaru u skladu sa saznanjima moderne astrofizike i kozmologije, pokušali smo saznati u razgovoru s dr. Ivicom Smolićem, docentom na Odsjeku za fiziku zagrebačkog PMF-a i jednim od naših istaknutijih stručnjaka za područje crnih rupa.

Upozorenje: Ovaj tekst sadrži 'spoilere' pa ga preskočite ako ne želite unaprijed saznati bitne elemente radnje 'Interstellara'.

'Interstellar' je baziran na konceptu putovanju kroz crvotočinu, zamišljenu 'rupu' u prostorvremenu između dvije jako, jako udaljene lokacije u svemiru, pri čemu bi za putovanje između te dvije točke trebalo putovati brzinom puno većom od brzine svjetlosti. Crvotočine i putovanje kroz njih su poznata ideja iz SF-a, pa i teorijske fizike, ali što je sa stvarnošću? Jesu li ikad opažene u nekom eksperimentu, postoji li ikakav empirijski dokaz o njihovom postojanju?

To je samo matematički koncept, nemamo ama baš nikakve eksperimentalne potvrde da takvo što zaista postoji. Ako i pokušamo zamisliti da crvotočine zaista postoje, ispostavlja se da bi materija koja ju čini morala biti jako egzotična kako bismo mi, kao astronauti, prošli kroz crvotočinu. Primjerice, morala bi imati negativnu energiju, jer bi taj prolazak u protivnom rezultirao nestabilnošću i kolapsom crvotočine. Ako postoje, onda bi to vjerojatno bile nekakve crvotočine koje su preživjele od vremena samog stvaranja svemira, ali to se ne zna. Zasad je taj koncept čisti SF.

Jedan od fenomena koji je nesumnjivo zbunio mnoge gledatelje 'Interstellara' je dilatacija vremena u blizini masivnih svemirskih objekata kao što su crne rupe, odnosno činjenica da vrijeme ne teče isto za nekoga tko se nalazi u blizini neke enormne mase i nekoga tko se nalazi dalje od nje – satovi te dvije osobe neće jednako pokazivati vrijeme, što ima posebno dramatičan efekt kad se radi o zaista velikim masama, kakva je primjerice masa crne rupe Gargantue prikazane u Nolanovu filmu. Kako laicima približiti taj fenomen?

Velik je to problem intuitivno približiti ljudima: kako to da vrijeme prolazi drugačije? Jedan dobar primjer su GPS uređaji, koji zbog sinkronizacije satelita i opažača na Zemlji, npr. vozača automobila s GPS-om, moraju koristiti opće relativističke dilatacije vremena kako bi GPS imao preciznost unutar jednog metra. Ljudi obično razmišljaju na njutnovski način o tim stvarima – imamo trodimenzionalni prostor, u njemu se gibaju neke mase čije putanje evoluiraju u vremenu. Međutim, Einsteinova Opća teorija relativnosti povezuje prostor i vrijeme na način da, ako deformiramo prostor (a velike mase deformiraju prostor), ujedno smo deformirali i vrijeme. Što se tiče prikaza dilatacije vremena u 'Interstellaru', ona je tu sasvim OK.

Jedna od najnevjerojatnijih scena u filmu, barem po mom dojmu, je izlazak glavnog lika iz crne rupe u koju je prethodno upao. S druge strane, u fizici je poznato da iz crne rupe ne može pobjeći ama baš ništa, pa ni svjetlost, a kamoli nešto što ima ikakvu masu. Što bi se, dakle, u stvarnosti dogodilo čovjeku koji bi zaista pao u crnu rupu?

Da, tu je prisutno više problema. Prvo imamo prelazak preko horizonta događaja (zamišljena 'granica' crne rupe nakon koje, jednom kad je prijeđena, više nema povratka iz crne rupe, op. a.) i ako je crna rupa relativno mala, dakle mase usporedive s masom Sunca, plimne sile bi rastrgale čovjeka već na horizontu događaja, a da ne pričamo o tome da tamo ima i svakakvih opasnih zračenja poput gama zraka i slično. S druge strane, ako je masa crne rupe dovoljno velika, plimne sile na njezinom rubu mogu biti dovoljno male da ne budu opasne, ali bi opet rastrgale čovjeka neposredno nakon prelaska horizonta događaja. Inače, vrijeme pâda od horizonta događaja do singulariteta koji se nalazi u središtu crne rupe iznosi oko jedne sekunde, dakle u tom segmentu si je redatelj Nolan dao 'malo' filmske slobode.

Znanstvenici su u 'Interstellaru' prikazani kao pozitivci i kao osobe koje su prijeko potrebne za opstanak civilizacije i čovječanstva. Je li to svojevrsni odmak od dosadašnjeg stereotipnog holivudskog prikaza 'ludog znanstvenika' u bijeloj laboratorijskoj kuti s einstein-frizurom koji gradi vojsku robota kojom želi pokoriti cijeli svijet?

Christopher Nolan ima osjećaj za socijalni moment i želio je poslati dobru poruku. Doduše, i lik Michaela Cainea (koji također glumi znanstvenika u filmu, op. a.) nosi sa sobom neke od tih klišeja, ali 'Interstellar' ipak donosi pozitivan pomak u tom pogledu.