Nemiri u Južnoj Americi imaju neke sličnosti. Većina je započela zbog manjih uzroka, poput poskupljenja cijene karte za javni prijevoz ili goriva, ali se bijes odnosi na šire probleme javnih politika, poput korupcije, pristupa obrazovanju i zdravstvenoj zaštiti ili mirovina. Socijalni problemi i neimaština igraju značajnu ulogu u raširenom nezadovoljstvu. Ekonomski pokazatelji posljednjih godina oslabili su u Južnoj Americi, a mnoge se zemlje suočavaju s niskim porastom BDP-a i velikom nezaposlenošću.

Nerede u Južnoj Americi neki već uspoređuju s Arapskim proljećem, valom demokratskih demonstracija u sjevernoj Africi i na Bliskom istoku. Iako postoje sličnosti, zemlje Južne Amerike uglavnom su demokratske, iako su neke od tih demokracija krhke.

Kolumbija – krajem prošlog tjedna više od 250 tisuća ljudi izašlo je na ulice Bogote kako bi izrazili nezadovoljstvo vladom predsjednika Ivana Duquea. U prosvjedima koji su se pretvorili u nasilje tri osobe izgubile su život, a vlada je uvela potpuni policijski sat, prvi put nakon više od 40 godina. Građani su nezadovoljni najavljenim ekonomskim reformama, a gnjevni su i zbog toga što vlada ne poduzima mjere protiv korupcije i ubojstava aktivista za ljudska prava te što nije provela ključne dijelove mirovnog procesa s pobunjenicima, Revolucionarnim oružanim snagama Kolumbije (FARC), koji je okončao građanski rat dug više od pola stoljeća. Revolt je povećao i masakr vođa domorodačke zajednice u pokrajini Cauca koji su počinile paravojne formacije. Štrajk je jedan od najvećih antivladinih prosvjeda u posljednje vrijeme, a privukao je cijeli niz društvenih skupina. Na ulice su izišli vođe pripadnika domorodačkog stanovništva, studenti, radnici i aktivisti raznih vrsta. Predsjednik Duque mlako je reagirao na zahtjeve, poput njegovih kolega u Čileu i Ekvadoru, što je samo pogoršalo prosvjede. Otkako je administracija predsjednika Ivana Duquea preuzela vlast prije nešto više od godinu dana, Kolumbija je suočena s neprestanim političkim previranjima i produbljenom polarizacijom. Prosvjednici najavljuju nove akcije.

Bolivija – veliki prosvjedi buknuli su nakon što je socijalistički predsjednik Evo Morales proglasio pobjedu na izborima na kojima su utvrđene, blago rečeno, 'ozbiljne nepravilnosti'. Trebao mu je to biti četvrti uzastopni predsjednički mandat u zemlji kojom je suvereno vladao od 2006. godine. Morales odstupio je 10. studenoga pod pritiskom prosvjednika i nakon poziva vojske da odstupi. Dužnosti se odrekao radi 'dobrobiti zemlje' te je otišao u egzil u Meksiko u strahu od odmazde političkih protivnika koji su preuzeli privremenu vlast. No njegov odlazak nije smirio stanje jer su tada na ulice izašli simpatizeri njegova Pokreta za socijalizam (MAS), a koji smatraju da je u zemlji izvršen državni udar. Najnovije nasilje događa se u vrijeme u kojem se nova bolivijska privremena vlada i zastupnici iz Moralesove stranke pripremaju zajedno raditi na tome da održe nove izbore te da zadrže mir nakon gotovo mjesec dana prosvjeda. Vlada privremene predsjednice Jeanine Anez i Pokret za socijalizam (MAS) o tome su pregovarali pod pokroviteljstvom Biskupske konferencije, Europske unije i Španjolske. Morales je u međuvremenu pozvao na 'nacionalni dijalog koji jamči povratak naše voljene Bolivije na put demokratski zadržanog mira' u postu objavljenom na Twitteru. Ako pregovori ne uspiju, zemlja bi lako mogla potonuti u građanski rat.

Čile – država s najvišim indeksom razvoja u Južnoj Americi i jednim od najviših BDP-a po glavi stanovnika u regiji, ali isto tako i jednom od najvećih stopa nejednakosti na svijetu, doživjela je suočenje s najvećim valom javnih previranja od povratka demokraciji 1990. godine. Prosvjedi u Čileu izbili su nakon što je vlada odlučila povisiti cijenu karte za podzemnu željeznicu početkom listopada. Suočen s prosvjedima, predsjednik Sebastian Pinera odustao je od te mjere i najavio socijalne olakšice za siromašne, odnosno poreze za bogate. Međutim odluka nije zaustavila nemire, već su se zahtjevi prosvjednika proširili i pretvorili u sveopći bunt protiv vlasti zbog rastućih troškova života, malih plaća, visokih školarina, problematičnog mirovinskog sustava i općenito velikih nejednakosti u društvu. Demonstracije su ponegdje prerasle i u nasilje. Maskirani prosvjednici bacali su kamenje na policiju, palili vatru, postavljali barikade te pljačkali, a zabilježeno je više od 20 smrtnih slučajeva te su tisuće ozlijeđene u sukobima. Prosvjednici optužuju policiju zbog prijetnji, prekomjerne uporabe sile, silovanja i ostalih oblika seksualnog, verbalnog i fizičkog zlostavljanja. Čini se da je kriza za sada prevladana obećanjem o izradi novog ustava.

Ekvador - ekvadorski predsjednik Lenin Moreno početkom listopada bio je prisiljen uvesti policijski sat u 'strateškim' područjima oko vladinih zgrada, nakon šest dana nasilnih prosvjeda protiv mjera štednje, zbog kojih je predsjednikova administracija napustila glavni grad Quito te je nekoliko stotina ljudi uhićeno. Moreno je povukao subvencije za gorivo, koje postoje već 40 godina, uz objašnjenje da one narušavaju ekonomiju zemlje. Mjeru je donio pod pritiskom Međunarodnog monetarnog fonda (MMF) te kao uvjet za dobivanje kredita. Cijene goriva od tada su narasle, što je izazvalo velike proteste koji su paralizirali dijelove zemlje. Moreno je optužio svog prethodnika Rafaela Correa i venecuelskog predsjednika Nicolasa Madura da stoje iza demonstracija, a koje su nastavljene i nakon povratka subvencija. Na vlasti je od 2017. godine, a poručio je da ni pod kojim uvjetima ne planira podnijeti ostavku.

Peru - do krize je došlo početkom listopada, kada je predsjednik Martin Vizcarra raspustio kongres kojim dominira oporba, čija se čelnica Keiko Fujimori nalazi u zatvoru zbog korupcije. Predsjednik je u dugotrajnom sporu s kongresom koji blokira njegov paket antikorupcijskih reformi. Kongres je nakon raspuštanja pokušao smijeniti predsjednika optužujući ga da uvodi diktaturu, ali vojska je podržala Vizcarra te je on raspisao izbore za kraj siječnja iduće godine. Kriza je izazvala prosvjede širom zemlje, što je uključivalo blokadu pristupa rudniku bakra i obustavu proizvodnje. Vizcarra je bio potpredsjednik do prošle godine, nakon što je bivši predsjednik Pedro Pablo Kuczynski podnio ostavku zbog moguće veze sa skandalom koji je izbio zbog primanja mita, a u kojem je sudjelovala brazilska građevinska tvrtka Odebrecht. Bivši peruanski predsjednik Alan García ubio se prošlog travnja, kada je policija stigla u njegovu kuću kako bi ga uhitila zbog sudjelovanja u istom slučaju. Još dvojica bivših predsjednika, Ollanta Humala i Alejandro Toledo, optuženi su za umiješanost u skandal. Prvi je u pritvoru, a drugi je pobjegao u Kaliforniju. Tvrtka Odebrecht javno je priznala 2016. da je dobivala unosne ugovore zahvaljujući mitu.

Venezuela – duboka politička i ekonomska kriza u zemlji rezultirala je humanitarnom katastrofom poznatom širom svijeta. Nemiri u Venezueli traju od siječnja, otkada se oporbeni čelnik Juan Guaido proglasio predsjednikom jer smatra da je Nicolas Maduro lažirao izbore 2018. godine, na kojima je ponovno izabran za predsjednika. Sjedinjene Države i pedesetak zemalja prvi su početkom godine priznali šefa venezuelske oporbe Juana Guaidoa privremenim predsjednikom. Zadnjeg dana travnja on je pokušao dobiti potporu oružanih snaga i podići ljude na ustanak protiv Madura. Guaido se pojavio ispred zračne baze u Caracasu s desecima članova nacionalne garde, što je izazvalo nasilne prosvjede u kojima je ozlijeđeno više od 100 ljudi, no puč je propao jer nije došlo do prijelaza vodstva oružanih snaga na drugu stranu. Dva suprotstavljena tabora od početka krize izvode svoje simpatizere na ulicu u različitim akcijama kojima se pokušava pokazati nadmoć nad drugom stranom. Više od četiri milijuna Venezuelaca izbjeglo je iz zemlje zbog krize i nestašica, inflacije i kaosa, od čega gotovo 700.000 njih krajem 2015., prema UN-ovim podacima.