Smatra se kako ovaj obrambeni savez, osnovan 4. travnja 1949. godine u Washingtonu kao međudržavna organizacija unutar koje svaka zemlja članica zadržava pravo na samostalnost, prolazi kroz razdoblje već otprije poznatih, ali i dosad nepoznatih sigurnosnih prijetnji koje zahtijevaju zajednički odgovor i različite pristupe.

Savez je, naime, nakon završetka Hladnog rata dobio još nekoliko važnih zadaća, poput uspostave sigurnosnih partnerstava s državama koje se protežu sve do srednje Azije. Kao odgovor na promjene u cjelokupnom sigurnosnom okruženju, NATO je preuzeo i niz novih zadaća, koje ne uključuju samo rješavanje nestabilnosti uzrokovanih regionalnim i etničkim sukobima u Europi, već i prijetnje koje dolaze izvan euroatlantskog područja, ponajviše iz Rusije, Kine te s Bliskog istoka, već ustaljenih neuralgičnih točaka po savez.

Iako su akteri blokovske podjele podjednako aktualni kao i 1949. godine, stručnjak za međunarodne odnose Branimir Vidmarović zapaža kako se današnji NATO po mnogočemu razlikuje od onog hladnoratovskog.

Vidmarović podsjeća kako je NATO koncipiran u složenom razdoblju poslijeratne nesigurnosti Europe i straha Francuske od njemačkog oporavka, začet i konstruiran u složenim diskusijama i licitacijama u samoj Americi, oprečnim mišljenjima o izolacionizmu i možebitnom konfliktu zbog problematičnih odnosa između doktrine Trumana, Marshallova plana i UN-a.

NATO je, pojašnjava tportalov sugovornik, u konačnici 1949. utemeljen kao politička organizacija koja je, prema riječima povjesničara Younga i Kenta, trebala 'podići moral' zapadnoeuropskih država kako bi se učinkovitije oduprle svojim domaćim lijevim strankama i ideologijama.

Kriza identiteta

'U sjeni razorne nuklearne moći SAD-a i SSSR-a, NATO nije mogao učinkovito vojno braniti Europu. Iako se predodžba o sovjetskoj prijetnji uvelike temeljila na procjeni čuvenog diplomata Georgea Kennana, stvaranje takve organizacije trebalo je uvjeriti europske elite i javnost da SSSR i komunistička ideologija predstavljaju veliku i stvarnu opasnost koja zahtijeva velik američki otisak u Europi. Na konferenciji posvećenoj tridesetoj obljetnici saveza 1979., Henry Kissinger rekao je da nije moguće odgovoriti na pitanje zašto je NATO uspješan; zbog dobrih politika ili zbog toga što SSSR nikada nije mislio napasti saveznike?', podsjeća Vidmarović, dodajući kako je kasnije, povodom šezdesete obljetnice NATO-a, Zbigniew Brzezinski proglasio da je on usprkos kritikama uspjeh, ponajviše u tome što je stao na kraj prepirki unutar samoga Zapada o 'transoceanskoj i europskoj nadmoći'.

Analitičar precizira kako su nestanak opasnosti sveobuhvatnog nuklearnog rata i pad SSSR-a otvorili novi prostor za NATO.

'No taj novi prostor došao je pod cijenu nesređene vizije i identitetske krize koja do danas nije u potpunosti prebrođena. Primjerice, profesor na Harvardu i kolumnist časopisa Foreign Policy Stephen Walt rekao je da je završetkom Hladnog rata nestao osnovni smisao organizacije - kolektivna zaštita. Unatoč tome, NATO je postao iznimno aktivan u područjima i pitanjima koja se tek indirektno i hipotetski tiču sigurnosti članica. Tijekom Hladnog rata, NATO nije proveo nijednu vojnu operaciju. Sve NATO-ve operacije odvile su se, i odvijaju u novije doba, nakon završetka Hladnog rata. Više od toga, prvi pravi okršaj sa smrtnim ishodom između NATO-ve članice i Rusije dogodio se sasvim nedavno, 2015., kada je turski zrakoplov oborio ruski', kaže za tportal analitičar s doktoratom Moskovskog državnog sveučilišta međunarodnih odnosa (MGIMO).

Potiho zaziranje

Pritom naglašava kako je nekadašnja članica Američkog vijeća za sigurnost Elizabeth Sherwood-Randall rekla da operacije NATO-a stvaraju krizna područja u kojima je žurno bitnije od važnoga, a pritom NATO-vi lideri nemaju vremena za strateško planiranje i ne razmišljaju o budućnosti organizacije.

Ovi i slični problemi prate NATO i danas, kaže sugovornik i dodaje kako se čuju kritike da je on postao američka organizacija za rješavanje američkih problema.

Pored toga, današnji NATO nije jedinstven u svom stavu prema svjetskim problemima, a čelnici zemalja članica i javnost često se skeptično odnose prema operacijama poput one u Afganistanu. Turska kao strateški važna članica saveza otvoreno se suprotstavlja kolektivnim ideološkim i vojnim normama, dok se Grčka i Turska u svom povijesnom sporu oko Cipra, kao i prije, jednostavno zanemaruju.

Vidmarović zapaža kako Poljska potiho zazire od izgradnje veza s NATO-om i prebacuje fokus na izravnu vojnu suradnju sa SAD-om. Nedavno se pojavio i problem velikog transatlantskog nepovjerenja između SAD-a i Europe. Europske zemlje, dodaje, počele su sumnjati u kolektivnost američkih poduhvata, poput Sjeverne Koreje, kao i u američku privrženost kolektivnoj obrani u Europi.

Dva puta su zemlje u znak protesta istupale iz vojne suradnje NATO-a, Grčka 1974. i Francuska 1966., podsjeća Vidmarović, nadodajući kako to znači da je NATO dovoljno čvrst da preživi pojedinačne konflikte članica, ali i da su ti konflikti stvarni.

Stari i razumljivi protivnik

Analitičar je uvjeren kako je ruska aneksija Krima udahnula novi život u Sjevernoatlantski savez, odnosno 'skinula prašnjavi pokrivač sa staroga smisla egzistencije'.

'Rusija je stari i razumljivi protivnik. Ali promijenila se i tehnologija te logika ratovanja i svijet. Nove prijetnje medijskih kampanja, subverzivnog utjecaja na predodžbe i javno mišljenje, kibernetičkog ratovanja i terorizma mijenjaju naše shvaćanje prijetnje. NATO će se morati prilagoditi. Tu će osnovni problem biti definicija čuvenog članka 5., njegove interpretacije i logike primjene. U uvjetima kada je prijetnja od klasičnog velikog bilateralnog ili multilateralnog rata ipak vrlo mala, veliko je iskušenje maskirati svoje partikularne nacionalne interese u nekom dijelu svijeta u pitanje zajedničkog reagiranja. Mora postojati distinkcija između jednostranih i zajedničkih ciljeva', ocjenjuje, uz dodatak kako je spomenuta Francuska 1966. izašla iz vojnog krila NATO-a zbog američkog pritiska oko napuštanja Sueza, u čemu je Pariz imao svoje interese.

Zanimalo nas je i kakva je budućnost NATO-a obzirom na poremećene odnose s Rusijom i SAD-om, ali promatrajući tu problematiku kroz prizmu naše regije.

Vidmarović smatra kako NATO treba definirati budućnost odnosa s Rusijom te definirati okvire dijaloga i postaviti ciljeve, ali i sagledati stara postignuća, ocijeniti ih i korigirati s obzirom na novu realnost.

'Rusija provodi agresivnu politiku na području bivšeg SSSR-a, ali nezamislivo je da napadne europsku državu. Nuklearni potencijal SAD-a još uvijek je najjači argument. Osim toga, vojni stožeri SAD-a i NATO-a u stalnoj su komunikaciji s ruskim stožerima u ciljem sprečavanja bilo kakvih incidenata na moru, zraku i kopnu i njihove brze sanacije, ukoliko do incidenta ipak dođe. Animozitet između NATO-a i Rusije u nekoj mjeri više se temelji na povijesti, simbolizmu i percepcijama nego na stvarnoj prijetnji. Za baltičke ili istočnoeuropske zemlje razgovori o ruskoj prijetnji dobar su politički i promidžbeni alat, kojim čelnici mogu popraviti svoje političke pozicije i imati neke koristi. Isto tako je činjenica da je percepcija konfrontacije NATO-Rusija jako stara i snažna. Nijedna strana ne shvaća drugu olako i stvari se ne mogu, i neće, promijeniti preko noći. Iskustvo dvijetisućitih naučilo je strane ne vjerovati u pozitivne pomake', smatra stručnjak iz područja međunarodnih odnosa.

Vječni status quo

Osim toga, NATO i Rusija su jedan drugome u nekom smislu raison d'etre, dodaje, uz pojašnjenje kako Rusija gradi svoju procjenu europske sigurnosti u kontekstu NATO-a.

'NATO se sada konačno ponovo našao na istim starim tračnicama. Kissinger je nekoć rekao da je NATO jako loš u detantu, odnosno u smirivanju napetosti. Dodat ću da je i Rusija jednako loša u tome', ocjenjuje Vidmarović i predviđa kako će stanje ni na nebu ni na zemlji, odnosno ni mira ni rata, potrajati još dugo.

'Kada nema pravih pitanja, nema ni pravih odgovora. Rusiju smeta to što je NATO – NATO, a NATO smeta što je Rusija – Rusija. To je nikakva pregovaračka pozicija. Stvari će zakomplicirati i napuštanje Sporazuma o projektilima malog i srednjeg dometa. Ukoliko se SAD i Rusija odluče na raketni pritisak jedan na drugog, nepovjerenje i animozitet će rasti. Također, dosta ovisi i o SAD-u. Amerika je pokretač saveza i jedini pravi sigurnosni jamac. Ostale zemlje članice prihvaćaju tu poziciju, ali im istovremeno smeta to što se u zadnje vrijeme ta nadmoć snažno ističe. NATO je ipak demokratski savez slobodnih zemalja. Osim toga, u zadnje vrijeme i SAD ima svoje sumnje u savez. Zato Europa i druge zemlje počinju kreirati svoju viziju, razmišljati o vlastitim sigurnosnim opcijama, a to jako šteti transatlantskoj sponi. Za Europu bi lakše bilo kada bi Washington čvrsto sugerirao smjer NATO-a prema Rusiji: opkoljavanje ili dijalog, iščekivanje ili bildanje. Manjak američke vjere i vizije saveza automatski se prelijeva na sve', mišljenja je tportalov sugovornik.

Vidmarović nam je ponudio i ocjenu 10-godišnjeg hrvatskog članstva te njezine uloge i koristi unutar saveza.

Analitičar ističe kako je Hrvatska sasvim pristojno ispunila sve svoje obaveze.

Hrvatska: Populističke gluposti

'Ona šalje kontingente u sva žarišta, sudjeluje u svemu što se traži od nje. U potpunosti poštuje propise i standarde. Od zemalja poput Hrvatske drugo se ni ne očekuje. Logika saveza u kojem postoji dominantan centar i nekoliko vodećih sila je za male zemlje ili bandwagoning, odnosno prikopčavanje, ili balance of power, odnosno ravnoteža moći. U našem i regionalnom slučaju to je prikopčavanje na jačeg. To je komocija te sigurnost i identitet. Obavljamo svoje dužnosti i računamo na političku, sigurnosnu i materijalnu pomoć. Zauzvrat smo lojalni i radimo što se traži od nas. Nabrojani čimbenici su sami po sebi koristi, a tu treba biti realan i ne očekivati više. Najveća korist će se osjetiti kada (ako) sve zemlje regije postanu članice NATO-a, iako je za elite profitabilno imati susjeda izvan saveza jer imaju mogućnost potencirati sigurnosne razgovore i podizati vlastitu važnost. Ali to su već igrice', smatra analitičar.

Budući da pojedine stranke poput Živog zida učestalo pozivaju na izlazak iz saveza, zanimalo nas je stručno mišljenje je li uopće racionalno razmišljati o napuštanju NATO-a.

'To su populističke gluposti. NATO je barijera. Ako ništa drugo, štiti nas od malicioznih te sumnjivih utjecaja i ideja. Uvijek se možemo pozvati na članstvo u NATO-u i to nešto znači. Bez NATO-a, tko zna koje ideje i pokreti bi ovdje mogli uzeti maha. Nismo dovoljno politički i društveno zreli da možemo sami probrati štetno od korisnog. NATO nam treba kao smjernica. Ništa manje važno - čemu napuštati organizaciju koja je, bez obzira na sve, u Europi više-manje uspješna i koja nam, zlu ne trebalo, može pomoći? Čemu napuštati organizaciju koja ima logističke, vojne, humanitarne, zdravstvene, krizne, obavještajne i kontraobavještajne kapacitete? Nezrelo je smatrati da Hrvatskoj to ne treba', zaključuje Branimir Vidmarović.