Taj mu je govor odmah priskrbio kritike Obamine administracije koja u Britaniji vidi glavnog ekonomskog partnera u Europi, a dužnosnici Bijele kuće otišli su, pak toliko daleko u svojoj zabrinutosti da su poručili da je ostanak Britanije u Uniji garancija da ostatak Europe neće skrenuti u državni protekcionizam.

Europske reakcije, već poslovično, trebalo je pričekati. Predsjednik Europskog vijeća Herman Van Rompuy odaslao je preko Guardiana zabrinute poruke da bi izlazak Britanije bio poput 'odlaska prijatelja u pustinju', podsjetivši da bi za ikakvu promjenu uvjeta britanskog članstva trebala suglasnost ostalih 26 članica (dakle, iznimno složen i dugotrajan pothvat), a francuski predsjednik François Hollande podsjetio je da nema Europe 'à la carte'. Jacques Delors, nekadašnji predsjednik Europske komisije, pokazao je intervjuom u njemačkom listu Handelsblatt manje diplomatske obazrivosti, poručivši britanskim vlastima da im je samo stalo do vlastitih ekonomskih interesa te da će, u slučaju izlaska, i dalje ostati privilegirani partner Unije.

No ako se na trenutak odmakne od strogo političkih, pa i politikantskih motiva (Cameron svojim izjavama zapravo ugađa tek jednom krilu konzervativne stranke), donekle i ideoloških (prema kojima Britanija nije voljna ulagati u Europu ni funtu više od onoga što može dobiti nazad), ekonomska logika ipak preteže na stranu ostanka Britanije u EU.

Naime, iako je Charles de Gaulle još 1963. tvrdio da su ekonomski ustroj i struktura Britanije bitno drugačiji od onih na kontinentu i bliži američkom modelu te otklonio njen ulazak na zajedničko tržište, situacija se u posljednjih četrdesetak godina bitno promijenila. Pokazao je to, među ostalim, domino efekt financijske krize u posljednje četiri godine. Iako je Britanija odbila veći dio europskih dogovora (zajedničku valutu, fiskalni pakt, a prema posljednjem, i novi proračun Unije), teško je i dalje pronaći trezvenu ekonomsku računicu koja bi opravdala britanski izlazak. Svim iritacijama i kalkulacijama unatoč.