Naš iskusni diplomat Ivica Maštruko, prisjećajući se dana prije 25 godina, kaže kako je Hrvatska prošla neuobičajen put do državnosti s obzirom na prethodno neiskustvo, ali, kao i Granić ističe kako Hrvatska mora bolje te kako će prosperitet doći tek nakon smjene generacija. Naš sugovornik, naime, smatra kako treba proći još najmanje tridesetak godina i čitava smjena generacija dok postanemo 'normalna' država.

Maštruko se prisjetio i sudbonosnih dana prije 25 godina.

'Nisam očekivao ništa posebno, nisam bio idealist već isključivo realist. Te dane sam proživljavao bez posebne euforije jer sam očekivao mukotrpne procese, kao što je u konačnici i bilo. Suviše smo mala nacija i država, pa neki poseban utjecaj u svijetu i ne možemo očekivati. Ono što tada nisam očekivao svakako je bilo jačanje ekstremne desnice koja jača i danas', kazao je Maštruko kritički ocijenivši kako položaj i ugled Hrvatske danas 'nije ništa posebno, za što smo sami krivi'.

422806 ,422360 ,425148 ,408022
Dana stvaranja države prisjetio se i akademik Davorin Rudolf koji je u to doba bio ministar vanjskih poslova.

'Na današnji dan prije 25 godina u 20 sati tadašnji predsjednik Hrvatskog sabora Žarko Domljan rekao je jednu vrlo bitnu rečenicu koja glasi Rođena je država Hrvatska! Neka joj je dug i sretan život. Potom su zazvonila zvona s crkve svetog Marka i od tog dana je počela živjeti nova država u međunarodnoj zajednici. Za mene je taj datum jedan od najvažnijih u životu, budući da se on može poistovjetiti i s privatnim životom. To je poput rođenja djeteta jer to rođenje vuče pravne učinke i mehanizme. Od tog dana za nas više nije bilo Jugoslavije koja je dotad bila odgovorna za sve postupke. Tog dana sami smo postali odgovorni za sve što se događa i što će se dogoditi', prisjetio se Rudolf koji ističe kako smo tog dana postali subjekt koji ima pravo na samoobranu i na sve ono na što jedna država ima pravo.

Rudolf se prisjetio kako tih dana nismo imali podršku u svijetu te kako nije bilo niti jedne države koja bi nas podržavala budući da su svjetske sile snažno podržavale Jugoslaviju.

'Nekoliko dana prije proglašenja s predsjednikom Tuđmanom u Beogradu sam se sastao s američkim ministrom vanjskih poslova Jamesom Bakerom koji je učinio posljednji pokušaj proboja s neuspjelom politikom jedinstva kroz demokraciju i tada smo uvidjeli kako sve europske države, uz SAD, Kanadu i Rusiju nisu za hrvatsku neovisnost. Nitko nam nije ništa jamčio, pa smo, što je neuobičajen potez u diplomaciji, sve sami morali napraviti', istaknuo je Rudolf.

Upitan za sam početak procesa međunarodnopravnog priznanja Hrvatske, Rudolf se prisjetio kako se nakon svečane sjednice Hrvatskoga sabora 25. lipnja 1991., na kojoj je proglašena neovisnost i samostalnost Republike Hrvatske, u Ministarstvu vanjskih poslova u Visokoj ulici u Zagrebu sastao sa svim stranim predstavnicima koji su imali svoje urede u Zagrebu.

'Obnašao sam tada funkciju hrvatskoga ministra vanjskih poslova. Uručio sam im engleske prijevode konstitutivnih akata o stvaranju države Hrvatske i zamolio ih da prenesu svojim vladama zahtjev i želju predsjednika Republike Hrvatske i hrvatske Vlade da nas što prije međunarodnopravno priznaju', kazao je Rudolf, dodajući da je generalnim konzulima rekao kako Hrvatska više nije federalna jedinica nego suverena država te da će što je prije priznaju prije postati veleposlanici.

'Nažalost, u vrijeme proglašenja samostalne i neovisne države, kako je primijetio, nijedna od velikih sila nije nas podupirala. Navečer 25. lipnja, na svečani prijam koji je priređivao predsjednik Republike Hrvatske, u zagrebački hotel Intercontinental nije došao nijedan strani predstavnik. U početku se bio pojavio počasni austrijski konzul u Zagrebu Andreas Berlakovich i brzo nestao. Njemački generalni konzul Hans Bolt povjerio mi je diskretno da je o bojkotu prijama dobio smjernice svoje vlade. Američki veleposlanik u Beogradu Warren Zimmermann bio je zaljubljenik u Jugoslaviju, talijanski ministar vanjskih poslova Gianni de Michelis prijetio je sankcijama Hrvatskoj i Sloveniji. Francuski predsjednik Francois Mitterrand bio je veliki zagovornik Miloševićeve Srbije koji je novinarima rekao: 'Volim Srbiju pa što', podsjetio je Rudolf.

Na pitanje tko nas je sve tada podupirao i kad su nastale promjene u gledištima, odgovorio je da su nas podupirale baltičke republike, Mađarska, Austrija te od većih država Poljska i Ukrajina.

Promjena u stajalištima zapadnih država nastala je nakon jasne agresije na Hrvatsku koju su nedvojbeno počinile Srbija i Crna Gora u zajedništvu s ondašnjom Jugoslavenskom narodnom armijom i užasnih zločina počinjenih u Hrvatskoj. Početkom jeseni 1991. za priznanje Hrvatske osobito su se bili zauzeli Njemačka i Vatikan. Njemački ministar vanjskih poslova Hans Dietrich Genscher u jednome trenutku bio je zaprijetio članicama Europske zajednice da će Njemačka, ako se Europska zajednica bude dvoumila i oklijevala, jednostrano priznati Hrvatsku i Sloveniju', rekao je Rudolf, napominjući kako nas je prva međunarodnopravno priznala Slovenija 26. lipnja 1991. te da smo toga dana i mi priznali neovisnu i suverenu Sloveniju.

Tportalov sugovornik ističe kako je njegova želja i cilj bila da Hrvatska bude politički pluralna i tolerantna, gospodarski napredna i ekološki ugodna, no od toga se mnogo nije ostvarilo.

'Moja Hrvatska nije država u kojoj starci kopaju po kontejnerima, a mladi i stručni ljude bježe glavom bez obzira u potrazi za poslom. No to pitanje treba postaviti političkim elitama. Temeljni problem naše države je upravo u tim političkim elitama koje treba čeličnom metlom počistiti, Trebaju nam mladi i stručni ljudi, uz ključnu promjenu izbornog zakona. Tek kada ćemo birati ljude s imenom i prezimenom, znat ćemo koga treba kriviti za neuspjeh i u konačnici ga opozvati', zaključio je Rudolf podsjetivši kako je nedavno s kolegama akademicima Ivanom Aralicom, Antunom Dubravkom Jelčićem, Đurom Njavrom i Miroslavom Tuđmanom uputio predsjedniku Hrvatskoga sabora Željku Reineru prijedlog o izmjeni Zakona o blagdanima, spomendanima i neradnim danima u Republici Hrvatskoj.

Akademici, naime, predlažu da se dan 25. lipnja slavi kao Dan neovisnosti, jer su tog dana 1991. u Hrvatskome saboru doneseni temeljni konstitucijski pravno-politički akti o proglašenju neovisnosti i suverenosti Hrvatske. Kako smatraju akademici, u svim se državama obilježavaju i svečano proslavljaju slavni nacionalni blagdani, praznici i spomendani, a među njima je jedan specifičan i pravno vrlo važan praznik: dan kada je rođena država te se on najčešće naziva Danom neovisnosti.

Na Dan neovisnosti država postaje članicom međunarodne zajednice, ističe Rudolf te od tog dana počinje vrijediti opće međunarodno pravo koje obvezuje sve države, a koje štiti njezinu neovisnost i suverenost, pravo na opstanak, jednakost, komuniciranje s drugim državama, poštovanje dostojanstva, ali i niz obaveza.