Priča o Odluci Ustavnog suda povodom referenduma o Zakonu o radu još je jedna priča o bitnom i nebitnom. Suvišno je reći da dovođenje u pitanje pravorijeka Ustavnog suda dovodi u pitanje pravni poredak, što god tko mislio o ovom ili

onom sucu Ustavnog suda. Nije bitno ni pitanje važenja kolektivnih ugovora. Čitava epopeja s prikupljanjem potpisa za referendum i prijepor o njegovom održavanju ili neodržavanju razotkrila je, opet i još jednom, neusporedivo važnije stvari.

Građani su iskoristili prigodu da povodom jednog klasičnog sindikalnog pitanja iskažu duboko i sveopće nezadovoljstvo koje je dostiglo kritičnu masu, ali na političkoj sceni ne postoji čimbenik koji bi ga artikulirao. Sindikati tome nisu dorasli, što je pokazala njihova strategija i taktika ubijanja vola (referendum) za kilu mesa (Zakon o radu), čime su Vladu doveli u prigodu da im u općoj gužvi velikodušno pokloni tu kilu mesa, na što su svi već zaboravili, i da se pred javnošću pokaže kao čuvar legaliteta i poretka, dok su sindikati izgovarali gluposti o ustavnom sudovanju. Nešto što je počelo kao značajno očitovanje građanskog nezadovoljstva završilo se pobjedom Vlade. Uostalom, artikulacija političkih stavova i nije zadatak sindikata, već oporbe. Tijekom prikupljanja potpisa oporba je kalkulirala i čekala da vidi što će biti, pa kad se pokazalo da su građani zainteresirani, brže-bolje je uskočila u tramvaj.

To su simptomi opasnog političkog vakuuma. S jedne strane su nezadovoljni građani koji su pokušali iskoristiti zgodnu prigodu da se očituju o bezobrazluku ekonomske politike utemeljene na zamisli da su oni dužni otplaćivati Vladine dugove i promašaje. S druge strane je politička klasa, podijeljena nominalno na vladajuće i oporbene stranke. Od (ove) Vlade se i tako ne očekuje ništa dobro, dok oporba ne zna koristiti temeljnu blagodat svojeg položaja, a to je korištenje svake raspoložive prigode da se Vladi stvaraju problemi i da se u tome bude principijelan. Na vlasti je teže biti principijelan. Zato se velika predizborna obećanja u pravilu razvodne, čak i kada su iskrena. Sve i da nije tako, zar postoji nešto lagodnije i zabavnije nego biti oporba HDZ-u? Uzalud. Oporba ostaje talac svoje jeftine dnevnopolitičke kombinatorike.

Vrijeme za suptilnu ekvilibristiku

Očit je i strah oporbe od preuzimanja vlasti i odgovornosti u okolnostima ekonomske katastrofe. Logično, kada je kao i Vlada, nedorasla situaciji. Vrijeme je za suptilnu ekvilibristiku između prosvijećenog državnog intervencionizma, s jedne strane i oslobađanja ekonomske energije i novčanih tokova, s druge strane. Drugim riječima, vrijeme je za napuštanje aktualne ekonomske politike gdje se državni intervencionizam svodi na dnevnu bitku za likvidnost proračuna pod svaku cijenu: državni rashodi umanjuju se kozmetički, a prihodi se stružu s dna bačve i fiskalno zlostavljanje ne prestaje. Tko u takvoj situaciji može stići razmišljati o stimulaciji ulaganja u proizvodnju i nova radna mjesta?

U političkom vakuumu gdje zbunjeni sindikati, jedan osuđeni bivši vicepremijer i jedan bivši premijer kojeg svi osuđuju predstavljaju uporišne točke oporbene filozofije i taktike, prirodno je da nema nedvosmislenog odgovora na temeljno ekonomsko i privredno pitanje, a to je pitanje uloge i položaja države, i to prije svega u ekonomiji koja je akutno i kronično bolesna.

Korijeni tog tabua leže u zabludi da je država mitološka vrijednost po sebi, umjesto da je – pred građanima ponizni – javni servis koji se brine za sigurnost, zakonitost i ljudska prava. Hrvatska u tome nije izuzetak jer se ekonomska moć svidjela i onim državama koje su nekad bile tradicionalno liberalne. Moć države raste na svim područjima, od ekonomije do biometrijskih putovnica. To nije dobro, kao što nije dobar redar u diskoteci koji određuje koja glazba će se slušati, umjesto da diskretno stoji u kutu, intervenira samo u krajnjem slučaju, s minimalnom upotrebom sile i u međuvremenu bude kuš. Upravo su država i državna vlast, od koje se naivno očekuje rješenje ekonomskih nevolja, najveći generator krize, svojom organizacijom, svojom strukturom i vojskom javnih službenika koji žive u oblaku nesposobnosti ili korupcijske pohlepe. Pri tom ne mislim na javne službenike na nižim hijerarhijskim ljestvicama. Daktilografkinje USKOK-a i policijski operativci su anonimni heroji koji rade prekovremeno za male pare.

Hrvatska se dakle mora odlučiti hoće li država biti najvažniji poduzetnik i poslodavac i hoće li proračun biti najvažnije ekonomsko i političko pitanje, ili će privredu prepustiti privatnoj inicijativi i pri tom paziti da se utakmica odvija po pravilima igre koja ne smiju biti ni restriktivna ni socijalno neosjetljiva. O ulozi države u ekonomiji vode se rasprave već nekih stotinu i pedeset godina i na toj crti razdvajaju se socijaldemokrati, liberali i konzervativci. Njihovo periodično smjenjivanje na vlasti osigurava ravnotežu između tržišne slobode i socijalne sigurnosti. Atributi iz naziva političkih stranaka u Hrvatskoj nisu slučajno neupotrebljivi za prepoznavanje ekonomskog programa, što odražava blaženo neznanje i konfuziju u tim udrugama mediokriteta.

Zato danas nemamo ni liberalno tržište ni socijalnu sigurnost.

A politički vakuum u međuvremenu raste i građanima je sve teže. Metastaze državnog intervencionizma i samovolje uskog kruga poslodavaca koji su u političkoj sprezi s vlašću građani doživljavaju kao odveć slobodno 'tržište' i kao 'divlji' kapitalizam i vjerojatno bi se prepali ako bi im netko ponudio liberalizaciju i deregulaciju. S druge strane, socijalnu sigurnost nitko se niti ne usudi ponuditi jer novca za to jednostavno nema. Dugoročno, i u najboljem scenariju, konjunktura bi mogla nastupiti oslobađanjem prostora i novca za privatnu inicijativu, ali osim što se građani toga plaše, vladajuće (i potencijalno vladajuće) grupe ne pokazuju sklonost prema umanjenju državne fiskalne moći.

Na djelu je dakle nezdrav kompromis između stanovništva i političkih grupa. Stanovništvo, uplašeno od liberalnog kapitalizma (kojeg ovdje nikada nije ni bilo), pristaje na sve bjedniju iluziju socijalne sigurnosti – pak ni vezda ne bu da nam nekak ne bu – i zauzvrat političkim grupama prepušta fiskalnu moć. Političke grupe sa svoje strane zabavljaju sebe i stanovništvo domoljubljem, crnom kronikom i pitanjem gdje će sjesti zastupnik Sanader, a ne pada im na kraj pameti da polugu svoje ekonomske vlasti svedu na razumnu mjeru i prestanu vrtoglavim zaduživanjem i praznoslovljem kupovati vrijeme i alibi da bi se ovakvo stanje sačuvalo unedogled.

Vrijeme će pokazati hoće li netko imati dovoljno hrabrosti da ispuni političku prazninu, artikulira nezadovoljstvo i zaustavi taj začarani perpetuum mobile tako što će ponuditi znoj, suze, drastično smanjenje državne moći i državnog aparata i tržišnu utakmicu koja bi građanima pružila prigodu da kao slobodni ljudi pokažu inicijativu, kreativnost i marljivost i za to budu pristojno plaćeni. No teško da će netko imati motiva da se bori za vlast zato da bi svoju moć sveo na nužni i štedljivi minimum, iako bi to zapravo bilo vrlo domoljubno.