Dr. sc. Dinko Mitrečić iz Hrvatskog instituta za istraživanje mozga Medicinskog fakulteta u Zagrebu predstavio je istinitu priču iz hrvatske svakodnevice, uz odgovarajuću studiju posljedica koju je obavio stručnjak s Ekonomskog fakulteta.

'U kvartu u kojem živim nalazi se poznata slastičarnica u koju ponekad uđem sa svojom kćeri nakon što je pokupim iz škole', piše autor.

'Budući da ona na licu mjesta želi pojesti kremšnitu, često provedemo po pola sata promatrajući goste. Ukratko, slastičarnica ima vrlo dobar promet, vlasnik vozi automobil od 50.000 eura, a na prostoru od 40 kvadrata radi pet ili šest žena. Dok moja kći jede kremšnitu, ja promatram ljude koji čekaju u redu da bi kupili kolače i ponijeli ih kući. No u oči me bode činjenica da u ovoj općoj idili nikada nisam vidio da su ikome izdali račun. Jednom ga prilikom odlučim zatražiti i izazovem opću pometnju - njih šestoro ne zna čak ni uključiti elektronsku blagajnu koja stoji u kutu. Tek na poziv i nakon čekanja od 20 minuta dolazi stariji gospodin - vlasnik, ljutito pali blagajnu, umeće papir za printanje (koji se očito nikada ne koristi) te izdaje račun.

Pišem ovo jer sam u razgovoru s nekim od poznanika dobio iznenađujuće mišljenje da na ovakve slučajeve ponekad treba 'zažmiriti', jer bi zbog prijavljivanja obrtnika vlastima barem neka od prodavačica koje tamo rade vjerojatno izgubila posao', upozorava dr. Mitrečić.

Da bi provjerio tko je stvarno u pravu – on ili predlagatelji 'žmirenja', profesor je odlučio zatražiti analizu neovisnog stručnjaka s Ekonomskog fakulteta u Zagrebu koji je htio ostati anoniman. Evo njegova odgovora:

'Ako imate slastičara kojem, pretpostavimo, dobro ide i ima zaposlene dvije žene, obje na crno, računica je sljedeća: svakoj daje plaću od pet tisuća kuna, što znači da mu za plaće odlazi 10 tisuća kuna. Svaki poslodavac drži zaposlenika, naravno, samo ako ima koristi od njega. Privatnici posluju po načelu koristi, a ne socijalne osjetljivosti. Budući da on sam ne radi u slastičarnici, a želi živjeti dobro, možemo pretpostaviti da od svake žene ima korist od najmanje pet tisuća kuna. To znači da mu je promet 20 tisuća, od čega 10 ide na 'crne' plaće. Njegova je dobit 10 tisuća. Za gospodarstvo su žene 'sive' zaposlenice, a on je 'parazit' - dobro živi, a ne radi.

U slučaju da jednoj da otkaz, a drugu zaposli legalno, računica je jednostavna. Dobijemo jednu ženu kojoj treba plaćati 10 tisuća da dobije plaću od pet (ovo je ugrubo, jer u RH su davanja na plaću približno 100 posto). Znači, ako želi održati svoj standard, čovjek će morati početi raditi u svojoj slastičarnici i na to početi plaćati porez. Dakle, od tog trenutka imamo jednu osobu na burzi (onu kojoj je morao dati otkaz) i dvije osobe koje daju ukupno 10 tisuća kuna davanja. Država se tim potezom opteretila za 1500 kuna, kolika je prosječna naknada na burzi, a dobila je oko 10 tisuća kuna davanja. Realno, država, nakon što sve namiri (mirovinsko, zdravstveno, socijalno), od tih 10 dobije oko tri tisuće. Državi se davanje otkaza jednoj ženi svakako isplati. Naime, cijena otvaranja novog radnog mjesta u Hrvatskoj je oko dvije tisuće kuna (gruba procjena kojom se barata u literaturi), što bi značilo da jedna osoba koja je završila na burzi i jedna nova legalno zaposlena otvaraju 1,5 novih radnih mjesta.

Koje bi, dakle, bile posljedice prijavljivanja ilegalne slastičarnice? Parazit bi prestao voziti Mercedes na naš račun - morao bi početi raditi, jedna žena bi zadržala posao, ali bi plaćala doprinose, jedna bi ga izgubila i od tog trena bila na burzi, no otvorilo bi se jedno i pol novo radno mjesto: teoretski, za nju i za još pola neke druge osobe (dvije žene koje prestaju raditi na crno otvaraju tri nova radna mjesta). Nadalje, budući da dvije osobe plaćaju doprinose za mirovinski i zdravstveni fond, za toliko rastu mirovine i kvaliteta zdravstvene zaštite u RH te, također, davanja za znanost i ostale grane privrede.

Iako je ovo gruba procjena, u koju nije uključeno curenje novca u nesavršenom sustavu (EU računa da gubi 12 posto, u RH je barem dvostruko), generalni zaključak je da svaki prelazak s 'crnog' na 'bijelo' poslovanje generira radna mjesta, dakle, uz ostale koristi, također je socijalno osjetljiv čin', ističe ekonomski stručnjak.

Siva ekonomija postoji i u medicini

Neki od komentatora na portalu Connect upozoravaju da na sličan način danas rade i brojni liječnici. Dr. sc. Mirela Vlastelica kaže da ih ima mnogo koji 'osim u državnom sektoru (klinika - Medicinski fakultet), rade u drugim ordinacijama na crno ili, što je još crnje, u vlastitom stanu (npr. psihijatru ne treba ništa osim sobe, odnosno prostora)'.

'Pacijente upozoravaju da nikome ništa ne govore, jer su im ionako spustili cijenu usluga u odnosu na onu u registriranoj ordinaciji. Tako lijepo zarađuju plaću od HZZO-a (bolnica, klinika), kumulativu od MZOŠ-a te razne honorare (vještačenja, sud i sl.) koje odrađuju u već plaćeno radno vrijeme. Kada im i to postane premalo, nastave zarađivati kod kuće u svojim dnevnim boravcima.'

Privatnik neće početi raditi, već će smanjiti plaće

No dipl. ing. Antonija Horvatek ističe da poslodavci ne razmišljaju na gore predstavljen način, odnosno da nakon prijave neće nužno otpustiti jednu zaposlenicu, a gotovo sigurno neće sami početi raditi.

'Ja, naravno, ne podržavam rad na crno. No nije li u gornjoj računici malo krivo pretpostavljeno da će jedna te ista radnica u slastičarnici imati istu (neto) plaću 'na crno' i 'na bijelo' - 5000 kuna? Naime, ako poslodavac počne plaćati razne doprinose za nju, sigurno će se potruditi dobrano joj smanjiti iznos koji će joj isplaćivati neto - tako da opet što više ostane njemu. A onda ni ono što će davati državi neće biti toliko koliko je gore izračunato. Zapravo će poslodavac vjerojatno pokušati troškove za obje svoje radnice (davanja državi i njihove plaće) utrpati u isti okvir davanja, koliko je to god moguće.

Dakle, njegove radnice, ako ništa drugo, sada imaju plaću pet tisuća kuna, a znam za prijavljene radnice u slastičarnicama koje imaju ispod tri tisuće. Vlasnik će svoju zaradu i nerad svakako pokušati zadržati, a ovo što će davati državi ići će uglavnom na trošak radnica. To je vjerojatno najvažniji razlog zbog kojeg one o svemu šute', zaključuje Horvatek.