Katastrofa neviđenih razmjera pogodila je Libiju početkom tjedna. Zemlju je poharala snažna oluja, a najgore je pogođen grad Derna na sjeveroistoku. Otprilike četvrtina tog grada u potpunosti je izbrisana u poplavama nakon što su se urušile dvije brane iznad njega. Kataklizma koja je pogodila Dernu i druge dijelove Libije prošlog vikenda plod je stanja u kojem se ova zemlja nalazi posljednjih 12 godina
Još uvijek nema pouzdanih vijesti o broju izgubljenih života, ali i najopreznija predviđanja su stravična i govore o preko 5000 mrtvih. Podaci od kojih se ledi krv u žilama govore i o 20 tisuća izgubljenih života.
vezane vijesti
Prema medijskim izvještajima, tragedija u Derni mogla je biti znatno manja ili se ne bi ni dogodila da su dvije brane koje se nalaze iznad grada bile redovno održavane. Nažalost, taj propust doveo je do velikog razaranja i gubitka brojnih života. Brane su izgrađene sedamdesetih godina prošlog stoljeća, a gradile su ih jugoslavenske tvrtke. Navodno je dogradonačelnik Derne priznao da nisu održavane više od 20 godina.
Libija je nakon svrgavanja i ubojstva pukovnika Moamera Gadafija 2011., a on je čvrstom rukom vladao više od 40 godina, na valu revolucija u sklopu Arapskog proljeća potonula u bezvlašće i nered. Zemlja se 12 godina poslije nalazi u stanju trajnog sukoba, kojem se tek mijenja razina intenziteta.
Trenutno je podijeljena između dva suparnička tabora sa sjedištima u dvjema povijesnim pokrajinama, Tripolitaniji na zapadu i Cirenaiki na istoku, središtima moći davno prije stvaranja libijske države u kolonijalno doba. Zapadom upravlja vlada nacionalnog sporazuma (GNA), uspostavljena u Tripoliju 2016. Nju su priznali Ujedinjeni narodi, a vojno je podupiru Turska, Italija i Katar.
Istok zemlje kontrolira administracija koju je proglasio izabrani parlament, a koji ne priznaje GNA, i uživa potporu vojnog moćnika generala Kalife Haftara. Podupiru je Ujedinjeni Arapski Emirati, Egipat i Rusija.
Nakon što je uz zračnu pomoć NATO-a poražena Gadafijeva vojska, a on ubijen, ponovljena je greška koja se dogodila i poslije invazije Iraka. Nije postojao plan za razdoblje nakon toga. U Libiji nije postojala nijedna koherentna oporbena vojno-politička snaga koja bi mogla zauzeti upražnjeno mjesto i spriječiti raspad državnih institucija. Pobunjenici nisu predstavljali jedinstvenu silu, već se radilo o konglomeratu različitih naoružanih frakcija koje su podijeljene po plemenskim i ideološkim linijama.
Tijekom 2012. uspostavljeni su prijelazna vlada i parlament nakon izbora. Ta vlada nije imala nikakvu stvarnu vlast jer su gradovima upravljali lokalni gospodari rata, vođe do zuba naoružanih milicija. Novi građanski rat počeo je 2014. godine, kada je formirana nova vlada u Tripoliju, dok druga djeluje u istočnom gradu Tobruku. Tijekom 2016. izraženije su borbe za naftna područja i postrojenja, od kojih su pojedina u zaljevu Sirt nadzirali pripadnici Islamske države. Njih povremeno napadaju egipatski i američki zrakoplovi.
Stanovnici su utonuli u siromaštvo unatoč velikom naftnom bogatstvu. Nestašice struje, vode i goriva libijska su svakodnevnica u raznim dijelovima zemlje zbog oštećenja infrastrukture i nemogućnosti vlade da pruži adekvatne usluge stanovništvu.
Libijsko gospodarstvo strmoglavo se urušilo jer je naftna proizvodnja, koja je bila glavni izvor prihoda za zemlju, presušila zbog oštećenja infrastrukture i sukoba oko kontrole nad resursima. To je rezultiralo visokom nezaposlenošću, inflacijom i općim ekonomskim teškoćama za stanovništvo. Sukobi su izazvali humanitarnu krizu s velikim brojem raseljenih i izbjeglicama. Mnogi Libijci napustili su svoje domove zbog straha od nasilja, a mnogi su se suočavali s nestašicama hrane, vode i osnovnih potrepština.
Posljedice rata u Libiji osjetile su se i u Europi, osobito povećanjem priljeva migranata. Libija je pritom postala tranzitna ruta na putu iz subsaharske Afrike do Europe. Mnogi migranti boravili su u lošim uvjetima u prihvatnim centrima, a neki su postajali žrtve trgovine ljudima ili su bivali izloženi nasilju.
Svoje pipke su diljem zemlje raširile i razne terorističke skupine povezane s Al Kaidom i Islamskom državom. Nakon što general Kalifa Haftar, koji vlada istokom zemlje, u velikoj ofenzivi 2019. godine nije uspio osvojiti Tripoli, pojavila se nada da bi se suprotstavljene frakcije konačno mogle ujediniti u jedinstvenu državnu upravu i zajedničku vojsku. Zaraćene strane su 2020. dogovorile primirje, kojim je uspostavljena krhka vlada jedinstva.
Međunarodna zajednica je nadu za izlaz iz slijepe ulice vidjela u predsjedničkim izborima, a oni su trebali biti održani krajem 2021. godine, ali je ta inicijativa neslavno propala zbog nasilja, političkog natezanja i nejasnih pravila.
Libijci su, u biti, prilično skeptični oko toga mogu li se uopće održati slobodni i pošteni izbori u državi u kojoj dominiraju lokalne, uglavnom naoružane, frakcije, korupcija i otvorena neprijateljstva.
