Tkalčić je autor knjige 'Potresi, divovi koji se ponekad bude', a za N1 je otkrio odakle inspiracija za knjigu, odnosno jesu li ga na pisanje potaknula dva potresa u Hrvatskoj, onaj u Zagrebu i onaj u Petrinji.

'Svakako su ta dva potresa poslužila kao okidač na pisanje na društvenim mrežama, a onda se to proširilo i na druge teme. Ne mogu reći da je to isključiva motivacija, jer je ideja bila i ranije', rekao je Tkalčić.

'Ta dva potresa sam iskoristio kao prototip potresa i onda smo razgovor proširili i na druge teme. Ono što je u knjizi, osim samih potresa i osim seizmologa i globalnih geofizičara, bitno je shvatiti da su potresi alat geofizičara za proučavanje unutrašnjosti Zemlje i drugih svjetova', objasnio je.

Kaže da još ne postoji tehnologija koja može prokopati dublje od nekoliko kilometara u Zemljinu unutrašnjost, te da najdublja bušotina ide do oko 12,5 kilometara, a da je najdublji rudnik dubok 3,5 do 4 kilometra.

'I zbog toga potresi i seizmički valovi koje generiraju potresi su nama najbolji alat da proniknemo u dubinu unutrašnjoisti Zemlje na jedan direktan način. Poanta geofizike je da u svemu, sve što radimo, svaki problem koji imamo je problem zaključivanja, odnosno rekonstrukcije i u tom kontekstu se valovi koji se šire u unutrašnjiosti Zemlje, na sličan način kako se radi u medicinskoj dijagnostici, radi u geofizici', rekao je Tkalčić.

Upitan događa li se u današnje vrijeme više potresa nego u prošlosti, hrvatski je znanstvenik rekao da je ljudski život kao treptaj oka u usporedbi sa životom Svemira ili geološkim životom Zemlje kao planeta pa ljudi tijekom svog života nemaju prilike osjetiti takve promjene.

'Možemo govoriti o promjenama na određenom području ili nekoj lokaciji, jer nakon svakog značajnijeg potresa slijede manji naknadni potresi, ali ako bismo pogledali sve ono što se zbiva na planeti Zemlji, svake godine imamo pola milijuna do milijun potresa. Jedini razlog što danas to znamo jest što imamo više mjernih instrumenata, koje postavljamo u udaljene dijelove ili na oceansko dno i zato smo u mogućnosti detektirati više potresa', rekao je.

Kako je moguće da zagrebački potres nije utjecao na petrinjski?

'To je područje aktivnog istraživanja i teško je reći koliko zapravo jedan potres nema utjecaja na drugi, ali radi se o dovoljno velikoj udaljenosti i dva odvojena sustava rasjeda da možemo reći da nema značajnijeg utjecaja. Naravno, seizmički valovi, kad se šire, poremete polje napetosti koje postoji u stijenskoj masi, ali koliko je taj utjecaj jak područje je istraživanja. Potres na Baniji bi se dogodio i ovako i onako, jer je ta stijenska masa bila na rubu pucanja. Bez obzira na ovaj potres kod Zagreba prije toga, taj bi se petrinjski potres ionako dogodio', rekao je Tkalčić.

Hoće li potrese ikada u budućnosti biti moguće predvidjeti?

'Ja sam optimističan po tom pitanju. Ne bih rekao ne, jer kao i u svakom drugom području, radimo krupne korake prema naprijed, a ja bih rekao da to nije samo stvar seizmologije i geofizike, nego i drugih znanstvenih disciplina, recimo, strojno učenje, matematička geofizika, matematika, fizika, koje se zapravo tim problemom bave. Druga je stvar što nemamo tehnologije da proniknemo u Zemljinu unutrašnjost do tih detalja da vidimo kako izgleda podzemna arhitektura. Možda moguće da te instrumente postavimo i duž cijele plohe rasjeda, koji bi pratili napetosti i kako se one mijenjaju. Ja sam optimističan', rekao je Tkalčić.

Komentirajući poruke koje su ljudi znali dobivati na telefone s upozorenjem o potresu, Tkalčić je rekao da se tu radi o alarmima i da se oni aktiviraju nakon što se potres zapravo dogodi te da su vrlo korisni pogotovo u zemljama gdje su potresi češći i jači te gdje su ljudi naviknuti živjeti s njima, poput Kalifornije ili Japana.

'Sve ovisi o lokaciji. U Meksiku, Mexico City je na sedimentima i oni imaju jednu minutu ili duže dok površinski valovi dođu i kod njih to ima smisla. Da to usporedimo s Medvednicom i rasjedom, on je jako blizu Zagreba, mi tu ne bismo imali istu prednost kao Mexico City, ali, srećom, ovdje se ne događaju tako veliki potresi', rekao je Tkalčić.

'Hrvatska nema instrumenata kao što ima Japan, poanta je da oni imaju pristup velikom broju instrumenata, imaju mogućnosti nakon što se dogodi potres ili erupcija, skočiti na teren, instalirati instrumente i to je ono što je nama falilo u Hrvatskoj, ali stvari su se počele mijenjati', dodao je.

Opisao je i najneobičnije mjesto na kojem je radio.

'To je tema jednog poglavlja u knjizi, radi se o grebenu Macquarie, između Antarktike i Novog Zelanda, to je možda najekstremnije mjesto na svijetu po jačini morskih struja i vjetrova, a radi se o najekstremnijoj prepreci na površini zemlje, jer je greben 6 kilometara visok, a samo 60 kilometara širok. Ne postoji nijedna druga planina na bilo kojem kontinentu koja se može usporediti s grebenom Macquarie, a razlog zbog čega smo postavljali instrumente tamo je da proučimo podzemnu arhitekturu iz koje bismo mogli shvatiti mehanizam nekih od najvećih podvodnih potresa u 20. i 21. stoljeću koji su se dogodili upravo tamo te njihov potencijal da prouzroče tsunami. Ono što smo pronašli izradom batimetrijskih karata je dokaz o velikim odronima duž cijelog tog grebena koji imaju više potencijala za izazivanje tsunamija nego sami potresi', rekao je Tkalčić.

Dodao je da je to bila ekstremna geofizika i da je najteže što je tamo iskusio bila morska bolest, jer su valovi cijelo vrijeme bili visoki između 5 i 10 metara.

Upitan o budućim planovima i evenutalnom povratku u Hrvatsku, Tkalčić je rekao: 'Živim već 25 godina izvan Hrvatske, ali nikad ne reci nikad, ovisi o tome što će život donijeti.'