Premda korištenje oružja starog više od stoljeća na prvi pogled izgleda zabrinjavajuće, ukrajinski branitelji tvrde da su se prastare strojnice pokazale kao poprilično pouzdano i adekvatno oružje bez obzira na suvremenu taktiku i zakone modernog ratovanja. U sličnoj situaciji bili su i hrvatski branitelji koji su za Domovinskog rata koristili automatske puške još iz Drugog svjetskog rata. Ukrajinci su pak otišli korak unazad pa su posegnuli i za strojnicama koje datiraju iz kolonijalnih ratova.

Među muzejskim primjercima koji se aktivno koriste u Ukrajini ističe se Maxim – prva automatska strojnica koju je još 1884. godine projektirao Amerikanac britanskog porijekla Hiram Maxim. Prvi model strojnice ili Maximovog topa, kako se ovo revolucionarno oružje još naziva, napravljen je za britanski kalibar .45, a bio je drugačiji od svih prijašnjih strojnica jer je mogao kontinuirano ispaljivati hice sve dok je bilo streljiva i dok je okidač bio pritisnut.

Konstruktor Maxim nije bio u potpunosti zadovoljan prvom inačicom strojnice pa je godinu dana od premijere prototipa predstavio novi dizajn koji je bio toliko učinkovit da je ubrzo ušao u naoružanja brojnih vojski svijeta te je ostao u službi i za vrijeme Drugog svjetskog rata. Maxim je mogao ispaliti 600 metaka u minuti, a u usporedbi sa suvremenim strojnicama težak je i glomazan. Iako je za njegovo korištenje potreban samo jedan vojnik, u borbenim uvjetima za njegovo funkcioniranje potrebna su još najmanje trojica da bi punili strojnicu streljivom, donosili vodu za hlađenje i određivali metu.

Valja napomenuti da je Maxim težak 27 kilograma te da je prvi put korišten tijekom kolonijalnih ratova koje je nekadašnji britanski imperij vodio u Africi i jugoistočnoj Aziji. Smatra se da je Maximova strojnica odigrala važnu ulogu u kolonizaciji Afrike, u kojoj je pružao ogromnu prednost na bojnom polju pred slabo ili nikako naoružanim afričkim plemenima.

Tijekom Rusko-japanskog rata početkom 20. stoljeća Maximova strojnica je masovno korištena na obje strane, osobito među Rusima koji su od 1910. godine počeli proizvoditi vlastitu inačicu pod nazivom PM M1910, naširoko korištenu za vrijeme Ruske revolucije i Drugog svjetskog rata. Ova strojnica imala je velik utjecaj i na tadašnju kulturu pa je nastao izraz 'lupa kao Maksim po diviziji', a anglofrancuski pisac i povjesničar Hilaire Belloc posvetio joj je stih u kojem naglašava prednost vojske koja je ima u svojem naoružanju pred suparnikom.

Od Prvog svjetskog rata do Varšavskog pakta

Ukrajinski branitelji u obrani domovine koriste i poznate ruske repetirajuće puške iz prve polovice 20. stoljeća tipa Mosin-Nagant. Riječ je o puški koju je masovno koristila ruska carska vojska za vrijeme Prvog svjetskog rata, a zadržala se u naoružanju i za vrijeme Ruskog građanskog rata te među sovjetskom Crvenom armijom u Drugom svjetskom ratu, ali i među članicama Varšavskog pakta u prvim godinama tog istočnog vojnog bloka.

Puška je, inače, dobila naziv po ruskom konstruktoru Sergeju Ivanoviču Mosinu i njegovom belgijskom kolegi Leonu Nagantu. Streljivo kalibra 7,62 puta 54 milimetra u okvirima od po pet metaka ubacuje se s gornje strane puške koja je teška oko četiri kilograma, dok joj je efektivni domet nekih 500 metara, a s optikom do 800 metara. Puška je bila osnovno naoružanje sovjetske Crvene armije za vrijeme Drugog svjetskog rata, a kasnije su je kopirale Kanada, Austrija, Švicarska i Norveška.

Kultni šmajser koji nema veze sa Schmeisserom

Među ukrajinskim braniteljima našla se i kultna njemačka strojnica MP40 ili popularni šmajser, premda konstruktor Hugo Schmeisser nije imao nikakve veze s tim najpoznatijim automatom svih vremena. MP40 je predstavljao sinonim njemačke vatrene moći i doktrine Blitzkriega, a Treći Reich ga je masovno koristio u svojim propagandnim akcijama. Za njegovu slavu najzaslužnija je holivudska filmska industrija jer je nacističke vojnike obavezno 'naoružavala' ovom strojnicom.

Prva inačica šmajsera dizajnirana je 1938. godine, a u proizvodnoj liniji bio je od 1940. do 1945. godine. Proizvedeno je više od milijun primjeraka u nekoliko izvedbi, a koristio se i nakon Drugog svjetskog rata, čak i među hrvatskim braniteljima u Domovinskom ratu. Radi se o puški teškoj četiri kilograma koja koristi kalibar devet puta 19 milimetara Parabellum. Ispaljuje do 500 metaka u minuti, brzina zrna joj je 380 metara u sekundi, a efektivni domet 100 metara. Spremnik ima kapacitet od 32 metka ili dvostruko više s duplim spremnicima.

Prepoznatljiv bubanj

Ukrajinski vojnici koriste i prepoznatljive sovjetske automatske puške tipa PPŠ-41, a nazivaju se Špagin po svojem konstruktoru Georgiju Špaginu. Od početka proizvodnje 1941. godine izrađeno je više od šest milijuna primjeraka, a zanimljivo je da su njemački vojnici u invaziji na Rusiju odbacivali svoje već spomenute strojnice MP40 i prihvaćali PPŠ-41 kao bolje rješenje za blisku borbu.

PPŠ-41 koristi streljivo kalibra 7,62 puta 25 milimetara u klasičnom okviru od 35 ili bubanj-okvir sa 71 metkom, a prepoznatljiv je i po karakterističnom oblogu cijevi s utisnutim ovalnim otvorima. Sovjetsko ratno zrakoplovstvo 1944. godine namjeravalo je naoružati bombarder TU-2 sustavom od čak 88 tih automata, ali je punjenje streljivom bilo izvedivo samo na zemlji pa se odustalo od te ideje.

Špagin zahtijeva tek osnovno održavanje u borbenim uvjetima, koristio se i za vrijeme Korejskog i Vijetnamskog rata te u Kubanskoj revoluciji, a njime su još uvijek naoružane pojedine postrojbe Sjeverne Koreje. Koristili su ga i hrvatski branitelji za vrijeme Domovinskog rata.