Mala hiža otpočela je s radom 1. svibnja 2001. s troje zaposlenih, a na kraju godine imala je pet uposlenika. 'Idućih četiri do pet godina rasli smo po stopi od 30 do 50 posto, a zadnjih godina imamo između 14 i 16 djelatnika. Unatoč tome, kroz cijelo vrijeme rada promijenili smo tek tri, četiri kuhara. To ne čudi jer nikad nitko kod nas nije radio bez prijave, nikad nije nitko bio prijavljen na minimalac. Trenutna plaća je od 4.700 – 7.500 kuna, a plaćamo i treći mirovinski stup od 500 kuna zaposlenicima jer držimo da doprinosi zadovoljstvu i sigurnosti uposlenika i njihovu kvalitetnijem radu. Naravno da iskazujemo i prijavljujemo porez i ostala parafiskalna davanja, sveukupno previsoki, i teško izdrživi jer je porezna osnovica preuska, uz manjkavu kontrolu prihoda, usprkos fiskalizaciji. Ali mora se konstatirati da subjekti posluju kako im država i zakonski okviri dopuštaju i da se nikoga ne može osuđivati', veli Tomašić.

'Stalno ulažemo, još od početaka našeg poslovanja 1. svibnja 2001. godine. U opremanje glavne i pomoćne kuhinje uložili smo 1,7 milijuna kuna', kaže Branko Tomašić, grafičar po struci koji se za ugostiteljstvo odlučio nakon 31 godine rada u čakovečkoj tiskari Zrinski, od čega je 15 godina radio kao tiskar, i 16 godina ugovarao i vodio vanjsku realizaciju. 'Posao je bio zanimljiv i priznat, ali se otvaralo pitanje što će se zbivati nakon privatizacije. S druge strane, supruga je radila kao frizerka, i to na poziv stranaka kod kojih je najprije odlazila biciklom, a kasnije automobilom. Sve to nam se više nije činilo obećavajućim, pa smo odlučili potražiti alternativu i krenuti u nešto novo. A kako sam oduvijek imao afiniteta prema kuhanju, restoran se nametnuo kao rješenje.

U početku smo mislili da će biti dobro ako samo uspijemo prodavati meso iz tiblice', prisjeća se Branko Tomašić dodajući da su razmišljali i o budućnosti djece, kćeri koja je u vrijeme početka gradnje objekta bila na pragu upisa u srednju školu, dok je sin pet godina mlađi. Na dijelu zemljišta gdje je danas restoran nalazio se voćnjak u vlasništvu supruginih roditelja, a u drugom dijelu bila je oranica. 'Nismo baš znali u što se upuštamo kada smo najesen 1996. iskrčili stari voćnjak i poravnali zemljište od 2.100 četvornih metara. Planirali smo mali lokal s frizerskim salonom, ali nismo mogli dobiti građevinsku dozvolu jer zemljište nije bilo obuhvaćen prostornim planovima. Stoga mi je prijatelj arhitekt savjetovao da pokušam s drvenom kućom i to je prošlo, pa sam krenuo tražiti hrastovu kuću u okolici Zagreba. U oglasniku je pronašao drvenu kuću u Otoku Svibovskom, kraj Ivanje Reke, ali stotinjak metara dalje našao je ono što je tražio: oronulu, ali arhitektonski atraktivnu, izrezbarenu kuću, s velikim ulaznim trijemom, iz 1887. godine. 'Unatoč poteškoćama oko pronalaska vlasnika i uvjeravanja na prodaju, obje kuće sam kupio ujesen 1996. Ljepšu smo obilježili, rastavili i ponovno sastavili na našoj lokaciji, a od druge smo radili interijer. Nakon toga slijedi 5,5 godina vlastitog rada, obitelji i nešto uz pomoć prijatelja, u slobodno vrijeme, vikendima, godišnjim odmorima, jer nije bilo novca, nacrta, majstora te vrste i sve je ovisilo o vlastitoj uspješnosti i upornosti. 'Kad dobro odrediš materijale i okoliš, treba sve prikladno posložiti. To je proces koji traje i danas, jer se uvijek nešto mijenja. Ambijent je jako bitan, ali njegova kvaliteta ne ovisi o novcu, koliko o ljubavi, sposobnosti i ustrajnosti onog tko ga uređuje', naglašava Branko Tomašić. Isto je u sadašnjem radu, gastronomiji, to nije posao, nego način života,' zaključio je Branko Tomašić.