Možda nije uvijek bilo tako, ali nekako su se, u nekoj točki vremena, hrvatske 'velike' utakmice pretvorile u blagdane kolektivne ludosti. U norijade. Predsjednik države ispaljuje prognoze da ćemo pobijediti 3-0; gradonačelnik metropole poručuje da će biti razbijenih čaša i razbijenih glava te daje časnu riječ da će se napiti ako dođemo do finala; vođa parlamentarne oporbe podržava premijera i kaže da bi i on na njegovom mjestu išao u Brazil, pa što košta da košta...

Već i prije utakmice ulicama jure i trube automobili ukrašeni zastavicama i navlakama za retrovizore, ljudi u javnosti urliču na sav glas i bacaju petarde, obični obiteljski ljudi prerušavaju se u klaune i prazne police dućana u potrazi za svime s navijačkim obilježjima – od mljevenog mesa, preko najjeftinijeg čipsa do kiselog kupusa. Nezamisliva je reklama za pivo (a i za štošta drugo) nenogometne tematike, nezamislivo je i da neka od javnih osoba prognozira poraz Vatrenih.

Uzalud je svaka priča o oprezu i racionalnosti, uzalud i 'pametovanje' da nisu 'kockice' nego kvadratići – neki je genijalni post-sarkastični um već smislio i sintagmu 'kockasti kutak'. A televizijska javljanja s trgova na kojima Hrvati gledaju utakmice izgledaju baš poput izvješća s maturantskih bakanalija – navijači strpljivo čekaju da reporterka krene u program uživo, a onda se stanu drati, skakati, nabijati joj kape na glavu i samo čekamo hoće li je zaliti 'bambusom' ili gurnuti u fontanu.

A opet, svo to veselje i ludost izgleda dosta tužno i izvještačeno. Kao i kod norijade, te su utakmice pretvorene u festivale društveno prihvatljivog (pa i poželjnog) konformizma koji su podjednako konvencionalni i anestetizirani kao i siva i surova stvarnost. Evo vam, Hrvati – tu se izdivljajte i izludujte, pa idemo dalje. Tu na jedan dan budimo veseli, luckasti, druželjubivi i optimistični, uživajmo u trenutku. Kupujmo gluposti zato što imaju 'kockice' na sebi i potaknimo gospodarski rast.

Već noćas će klauni skinuti kockice, a ujutro obući odijelo ili kombinezon te, premda možda malo mamurni, doći na posao ako ga imaju. Već sutra će političari skočiti jedan drugome za vrat, a jučerašnji galamdžija pognuti glavu i proći bez pozdrava pored onoga kojega je prethodnu noć grlio i u uho mu šaptao nježne riječi. Sutra više neće biti ni optimizma, ni zajedništva ni druželjubivosti – vraćamo se u normalu.

Ali kasnije te večeri vidjeli smo i drugo lice nogometne nacije. Eh, da su samo organizatori Festivala nogometa na zagrebačkom Bundeku bili malo promućurniji pa bukirali Miroslava Škoru za večer utakmice s Brazilcima, a ne za onu s Kamerunom šest dana kasnije... Zaorila bi se Bundekom ona pjesma 'Sude mi'... Plakao bi Škoro, plakali bi tužni klauni i svaki Hrvat s navijačkom pljeskavicom i državotvornim kiselim kupusom u želucu, podrigujući tu poluprobavljenu hrvatsku hranu zajedno s pivom na kockice... Svi zajedno proklinjujući Yuichija Nishimuru

Često se čini da je suđenje je najpopularniji element nogometne igre u Hrvata. Oko toga se uvijek najviše lome koplja u birtaškim i forumaškim prepucavanjima, a ponekad se čini i da se Liga prvaka igra samo kao predigra Oku sokolovom, kad popularni gospar Mateo Beusan daje svoj prijeki sud i podučava nas ('Ovo samo stavili radi edukacije...').

Kmečanje – kako to vole zvati oni koji se na suđenje nemaju potrebe žaliti – skoro je pa nacionalni sport, koji, kako se čini, nalaze neko mazohističko užiće u iznalaženju nepravdi koje su im počinjene. U zemlji koja se nikad nije pomirila sa svojom poviješću i u kojoj svakom prilikom zbrajaju žrtve ovog ili onog režima, to je i posve razumljivo. Tako će se i žrtve japanskog 'djelitelja pravde' od sinoć pojaviti u evidenciji Hrvatskog žrtvoslovnog društva, ili bi tako barem trebalo biti.

Što je najgore, sada su i u pravu – nikad nisu više bili u pravu nego sada. Suđenje je doista od početka do kraja bilo besramno pristrano. Bila je to oružana pljačka koja daje za pravo tvorcima parole 'FIFA = Mafia'.

Ali što sad? Zar ćemo e sada svi fokusirati na to idućih nekoliko dana, sve dok opet ne dođe vrijeme za novu norijadu, ili će se više pisati i govoriti o pozitivnim i negativnim stranama onoga što je Kovačeva selekcija prezentirala u Brazilu?

Teško. Nogomet kao takav manje je bitan element hrvatske nogometne kulture.