U kakav ti se kaos i muku može pretvoriti život kad se zatekneš s blokiranim računom jer ti poslodavac mjesecima nije isplaćivao plaću, a zaštićeni ne možeš otvoriti zbog nedorečenih propisa i nevjerojatne hrvatske birokracije – znaju nažalost mnogi građani ove države. Jedan od njih je i dugogodišnji novinar i urednik Josip Antić, o čijem smo životnom teatru apsurda pisali prije gotovo dva mjeseca. Umjesto da se administrativno klupko u međuvremenu rasplete u korist čovjeka u nevolji, koji se trudi pošteno i vrijedno zarađivati za svoju obitelj, situacija koju su mu isplele Fina i Porezna uprava zapravo je tragikomična slika i prilika hrvatskih institucija. Evo kako svoju nezavidnu situaciju na gorko-duhovit način opisuje Antić
Bio je to dan kad sam se probudio kao optimist. Znam, zvuči čudno i ne događa mi se često, ali eto, valjda su se potrefili konstelacije zvijezda i hormoni pa sam takav, uspravan i tvrd na zbilju kano klisurina, iskočio iz postelje sa željom da otvorim zaštićeni račun. Nije to meni prvi put, mislim taj pokušaj, najmanje tri mjeseca pokušavam isto, a kako ljudska volja nije čelična sajla, tako sam, nakon serije opetovanih neuspjeha da približim Poreznu upravu i Finu, odustao, slažući odbijenice i plaćajući za svaki birokratski ćorak 40 kuna biljega. No može biti da vas zanima zašto građaninu u punoj snazi, zdravom i dosad ubrojivom, uopće treba zaštićeni račun?
Bilo je to ovako: radio sam za neku tiskovinu po imenu More, čiju je politiku najlakše opisati narodnom poslovicom: izvana gladac, iznutra jadac. Gazda, kojeg su navodno zbog sumnjivih poslova prethodno šupirali iz jedne banke, naumio promicati nautiku i slatki hedonizam, skupio suradnike i radio po principu ideje vaše, a i benzin ćete platiti. I išlo je tako neko vrijeme dok dugovi dotičnog nisu narasli toliko da je bijela lađa puštala sve više prljave vode (samo u Poreznoj bijahu milijun i kusur). Cijela priča otišla bi financijskom bogu na istinu da odnekud nije izronila - predstečajna nagodba. I ode bijela lađa na nagodbu, popišu se dugovi i kako u tako časnog svijeta i spada - ne plaća ih se, a država se sva upre da u tome takvom 'poduzetniku' i pomogne.
Najprije vjerovnicima sud više ne izdaje potvrde o ovršnosti i pravomoćnosti, što ih dovodi u nemogućnost da naplate svoja potraživanja, potom vlasnik magazina na ime rodbine osnuje treću firmu pa sad posluje preko nje, a račun stare firme zablokira. Jasno vam je da su u toj financijskoj ropotarnici ostali i moji dugovi. Kako sam u međuvremenu morao živjeti od nečega, tako sam ja voljenoj državi uskratio nekoliko rata doprinosa i nešto PDV-a (sve skupa 15.000 kuna - dok je predstečajni gazda meni dužan 55.000 kuna), tako da je država blokirala mene. Ukinuo ja samostalnu djelatnost novinarskog piskaranja, ali dug i blokada ostali.
Kako još uvijek pokazujem znakove kliničkog života, što će reći da obitelj i ja još uvijek dišemo, a za to treba jesti, piti i plaćati režije, tako sam, ne žaleći se (jer boljima od mene je sigurno bilo gore), nastavio s honorarnim dopisivanjem. A za to mi treba zaštićeni račun – u stilu crkavica meni, crkavica državi, što nas vraća na početak priče. A zaštićeni račun izdaje se u Fini. Tamo pak kažu da im treba potvrda iz koje se vidi kako će mi honorarčenje biti jedini izvor prihoda. U Poreznoj upravi, koja je nadležna za izdavanje takvih dokumenata, kažu: ne možemo izdati potvrdu da vam je honorarčenje jedini izvor prihoda – jer nitko to ne može znati. Zbilja možda ilegalno namaknem koji milju preprodavajući opijate, nogometaše i izdajući domovinu? Možda je rješenje da se podvrgnem testu na poligrafu – pa da njega priložim uz potvrdu Porezne, pitam ja na šalteru.
Sve u svemu, odlazio tako ja od Fine do Porezne uprave u više navrata (matična mi je na Črnomercu, a Fina dvjesto metara dalje). Na svakom šalteru čekaju trudbenici birokrati i s gardom nepogrešivosti odmah daju dijagnozu. U Poreznoj to najprije bijaše potvrda o mojim prihodima iz godine kad sam još zarađivao. Naravno, koju ulicu dalje, u Fini, kažu - u Poreznoj pojma nemaju. Pritom mi pokazuju potvrdu koju izdaje Porezna u Maksimiru, za koju pak u istoj ispostavi iste porezne državne službe kažu kako je ona primjer potvrde kakva se ne smije izdavati i kako o tome postoji okružnica za koju u Fini moraju znati. Naravno da ne znaju. U svakom slučaju, moje šetnje od Fine do Porezne su se nastavile.
Drugi put u Poreznoj (nepogrešivo, kao i prvi put, konstatiraju: evo nove potvrde, ta je sigurno ispravna k'o sveto pismo) izdaju mi potvrdu o ovrsi. Opet ja u Finu i opet oni meni – lijepo je da su vas ovršili i da to imate napismeno, ali to nije ta potvrda. Vidjevši da Finu i Poreznu svojim skromnim građanskim snagama ne mogu privesti konsenzusu, odlučim pisati svom cehu (novinarskom). I stvarno, potrude se ljudi. Najprije me izvijeste kako nisam sam (Pobratimstvo blokiranih u svemiru) i kako će koliko odmah sazvati sastanak s nadležnim ministrom oko slučaja novinara koji ne mogu otvoriti zaštićeni račun. Brzo bi oni to riješili, ali ministar nije mogao, razvuklo se to dogovaranje sastanka malo, ali konačno stigne do mene depeša: otvaraj račun, sve je riješeno – Porezna konačno zna koje ti potvrde treba izdati! Pogađate, ne samo da zna, nego mi i za nju, kao i za prethodne dvije nevažeće, odreže 40 kuna (sve skupa 120 kuna). Mislim, u Poreznoj su uvjereni da znaju da je ta treća, jedinstvena potvrda nepogrešiva, ali u Fini kažu – kako da ne! Idemo ispočetka. Opet ping-pong, opet Fina, opet Porezna, opet zid.
Potraga je trajala sve do voditeljice Finine poslovnice, jer mlađe činovnice nisu baš bile na čisto što to ne valja, ali znaju da ne valja i kad ih nitko ne gleda dometnu pogled sućuti - što ćete, takva nam je država... Elem, voditeljica (draga neka žena) objasni mi kako u potvrdi mora u rubrici 'drugi dohodak' pisati svota koju zarađujem, a kod mene piše - 0!
A, kaže ona, mora pisati nešto!
Pa kako da piše nešto kad zarađujem nula?!
Da, al' morate nešto zaraditi da biste to mogli zaštititi, kaže meni gospođa, voditeljica ispostave.
Da, ali ja želim zaštititi ono što ću zaraditi, pokušam ja još uvijek držati konce logike u rukama.
I tako se mi natezasmo, nazivasmo telefona (ja HND, ona središnjicu Fine, da ne bude zabune).
Dok smo čekali mišljenje, odoh ja opet u Poreznu. Pa mi tamo rekoše da ću, ako odem u Kustošiju, sigurno riješiti problem. Kako sad: ista država, ista institucija, dvije ispostave - različito poslovanje. Pokazalo se lažnom viješću. Da ne duljim, kako sad stvari stoje, u službenom tumačenju moga slučaja zaglavile su se dvije teze državnog financijskog uma.
Po jednom (Fininom), ne mogu otvoriti zaštićeni račun ako u trenutku otvaranja ne zarađujem ništa jer i nemam što štititi, a po drugom (poreznom), ne mogu dobiti potvrdu koja udovoljava Fini jer ne zarađujem ništa. E da, Fina se obvezala za 24 sata dostaviti objašnjenje o tome zašto ona na 0 (nulu, ništicu) gleda kako gleda. Naravno da nije poslala ništa.
Kad bolje promislim, možda je i cilj državne administracije da nas svede na ništicu. Pardon, ne sve. Tko je jamio – jamio je.
