Mianmar je poznat i pod imenom Burma. Vojna hunta je ime zemlje promijenila 1989. godine, ali mnoge zemlje poput Sjedinjenih Američkih Država i Velike Britanije ne priznaju tu promjenu i zemlju i dalje službeno nazivaju Burmom. U Mianmaru su mediji strogo kontrolirani, a s pripadnicima oporbe i njihovim pomagačima režim se brutalno obračunava. Kontrolira se sve, od poezije do filmova. Vojna hunta filtrira ne samo kritiku vlasti, nego i općenito loše vijesti, uključujući i izvještaje o prirodnim katastrofama, a ponekad čak i neuspjehe nogometne reprezentacije. Zbog toga je teško procijeniti koliko je ovu bogatu zemlju siromašnih ljudi koji i inače žive na rubu gladi pogodila ova katastrofa.

Mianmar je posljednjih godina pogodilo nekoliko katastrofa. U ciklonu Nargis koji je 2008. godine pogodio tu zemlju, prema podacima, Ujedinjenih naroda poginulo je oko 100 tisuća ljudi, dok je dvije godine kasnije u još jednome sličnome bez domova ostalo oko 70 tisuća ljudi. Mianmarske vlasti su samo dva tjedna nakon smrtonosnog ciklona održale referendum o novom ustavu zemlje negirajući razmjere katastrofe koji su pogodili zemlju i odbivši stranu pomoć.

Hunta pokušava s vremena na vrijeme ostvariti nekakav privid demokracije, ali i tvrdoglavo odbijanje otkazivanja referenduma koji je održan neposredno nakon tragedije govori o kakvoj je zemlji riječ. Referendumom iz 2008. usvojen je novi ustav po kojem je utvrđena vojna vlast u zemlji, a izbori raspisani dvije godine kasnije bili su samo farsa.

Na izborima održanim 1990. godine pobijedila je ikona burmanske borbe za demokraciju Aung San Suu Kyi i njezina nacionalna liga za demokraciju. Vojna hunta je poništila rezultate izbora i Aung San zatvorila na idućih 20 godina, koliko se nisu odvažili ni pokušati ponovno održati neke izbore. Na izborima 2010. godine Aung San Suu Kyi je odbila sudjelovati jer je bilo jasno da će biti namješteni. Zbog svoje nenasilne borbe za demokraciju, Aung San Suu Kyi je dobitnica Nobelove nagrade za mir.

Mianmarska vojna hunta u svojoj gotovo polustoljetnoj dominaciji na tom zemljom često suočavala s pobunama, demonstracijama. Potrebno je posebno spomenuti narodni ustanak 1988. godine iz kojeg je Aing San Su Kyi izišla kao ikona i uvjerljivo pobijedila na poništenim izborima dvije godine kasnije i proturežimske demonstracije iz 2007. godine koje su predvodili budistički redovnici. Prosvjede je izazvalo nezadovoljstvo zbog poskupljenja benzina, a pretvorili su se u bunt protiv vlasti. Hunta se brutalno obračunala s demonstrantima ubijajući i zatvarajući one koji su se drznuli buniti.

U Minamaru su posebno nezadovoljni i manjinski narodi koje se sustavno diskriminira po svim mogućim osnovama, pa neki od njih vode oružane pobune niskog intenziteta povremeno se sukobljavajući s mianmarskom vojskom, osobito u pograničnim područjima. Najpoznatiji su Kareni, ali tu su i pripadnici naroda Chin, Shan i ostali. Posebno su ugnjetavani pripadnici naroda Rohingja zbog svoje islamske vjeroispovijesti. Njima je zabranjeno čak i vjenčavanje i putovanje bez državne dozvole koji često ni ne dobivaju, a i državljanstvo im je konfiscirano.

U strahu od novih nemira i naroda svoje zemlje, vojna hunta je u džungli izradila novi utvrđeni glavni grad i svu administraciju i vlast prebacila u Naypyidaw čiji dijelovi su još uvijek u izgradnji, a potpuni dovršetak očekuje se 2012. godine.

Budući da je i sama mianmarska vlast prirodna katastrofa, nadamo se da će tu nesretnu zemlju barem cikloni, potresi i poplave ubuduće zaobilaziti.