Demokracija u Hrvatskoj je krhka, nema dublje povijesne i socijalne korijene, počiva na vanjskopolitičkom pritisku zapadnih sila i pogrešno je shvaćena kao ničim ograničena vladavina većine. Ni politička elita ni javnost nemaju jasnu predodžbu o vladavini prava, trodiobi vlasti i demokratskoj proceduri, a pojam slobode vrlo često ne percipiraju kao pravo čovjeka i građanina nego kao mističnu kvalitetu koju zaslužuje posjedovati isključivo etnička nacija.

Usprkos tome, dok nisu započeli prosvjedi veterana srpsko-hrvatskog rata i dok nisu dosegli vrhunac u subotu, 2. svibnja 2015., činilo se da je i tako krhka demokracija u Hrvatskoj relativno stabilna ili da barem postoje preduvjeti za njenu evoluciju.

Ultimativni zahtjev da vlada podnese ostavku – napose ozračje u kojem je taj zahtjev obznanjen – po tko zna koji put je razotkrio antidemokratsku suštinu nacionalističkog pothvata koji je započeo 1990. Sladunjava bajka o narodu koji želi svoju državu – zašto narod, zašto baš državu i koja je svrha takve države? – bila je tek koprena koja je prikrivala borbu protiv demokracije, vladavine prava, sekularizma, modernizma, tržišne utakmice, građanskih sloboda i svih vrijednosti zapadnoeuropske civilizacije. Jednako sladunjava i lažna bila je i bajka o obrambenom, pravednom i čistom ratu, premda taj rat nije bio ništa drugo nego teritorijalni sukob dvaju nacionalističkih diktatura. Činjenica da je jedna diktatura 'prva počela' nije drugu diktaturu preobrazila u demokraciju. Samo u bajkama žabe postaju princeze.

Iza tih državotvornih i teritorijalnih pothvata stajala je loše prikrivena težnja za uspostavom autoritarnog i homogenog društva u kojem će svaki oblik pluralizma biti dokinut i u kojem će svemoćna i sveta država biti vrhovni arbitar ekonomije, kulture, svakodnevice i, uopće, čitavog društva. Identična težnja krije se i iza aktualnih zazivanja "zajedništva" i "čiste" Hrvatske, uopće iza retorike i stila koji ne ostavljaju ni najmanju sumnju da su veteranski prosvjedi izravna prijetnja demokratskom poretku i da ideologija koja nadahnjuje tu prijetnju ima totalitarnu narav.

Nacionalisti su uvidjeli da im spora i postojana evolucija demokracije u Hrvatskoj dugoročno izmiče tlo pod nogama. Tuđmanova smrt i vanjskopolitički pritisak razbili su im san o društvu koje će neometano terorizirati svojom klerikalnom, patrijarhalnom i šovinističkom ideologijom. Oni demokraciju i pluralizam nikada nisu ni htjeli niti su se za njih borili i zato demokraciju, koliko god da je insuficijentna, i pluralizam, koliko god da je rudimentaran, doživljavaju kao poraz i razočaranje.

Nesposobnost SDP-ove vlade, njenu nevoljkost da pristupi ekonomskim reformama (ironično je da time SDP zapravo čuva HDZ-ovo antiliberalno nasljeđe) i tešku ekonomsku krizu nacionalisti su prepoznali kao povijesnu priliku da obnove svoju diktaturu i naplate svoju frustraciju što, usprkos njihovim naporima i težnjama, Hrvatska ima izvjesne šanse da postane demokratska zemlja.

Iako tvrde suprotno, nacionalisti Kukuriku koaliciji ne zamjeraju manjak takozvanog 'nacionalnog osjećaja'. Za to nemaju ni razloga budući da SDP i njegovi sateliti otpočetka iskreno koketiraju s nacionalizmom. Neprijateljstvo koje nacionalisti gaje prema SDP-u nije političke nego mentalne naravi. Oni organski ne podnose bilo kakvu različitost, bilo kakvo odstupanje od svojih etničkih, ideoloških i mitskih kanona i rituala. U SDP-u ne vide neprijatelja zato što SDP ima ambicija biti njihov neprijatelj (nema ih) već isključivo zato što ga percipiraju kao simbol ideološkog i političkog Drugog. Doista, jedina kvaliteta koja SDP čini strankom manjeg zla jest da ga nacionalisti strastveno (iako neosnovano) mrze.

Sukob između Kukuriku koalicije i nacionalističkih falangi nije sukob dvaju legitimnih političkih opcija. To nije stranački sukob nego sukob između demokracije kao takve i nacionalizma kao ideologije kojoj je imanentna težnja autoritarnosti i diktaturi. To je sukob između uličnog urlanja i parlamentarne procedure, civilizacijski i kulturalni sukob u kojem autistična, samodovoljna i samozadovoljna pučka euforija nasrće na racionalnu prosvjećenost, na otvoreno i pluralno društvo. To je i psihološki sukob između neshvatljive potrebe da se za fikcije poput domovine i nacije žrtvuju život, zdravlje i komoditet i, s druge strane, slobodarskog građanskog individualizma koji ne dopušta da mu ideološke obmane određuju njegov jedan jedini i neponovljivi život iz jednostavnog razloga što ne postoji i ne smije postojati politička ideja koja bi bila vrijedna ljudske patnje. To je sukob koji SDP ne želi, ne shvaća i nije mu dorastao: u njegovim nespretnim rukama nalazi se sudbina demokracije u Hrvatskoj.

Ukoliko nacionalisti osvoje vlast, bilo izborima, bilo 'maršem na Zagreb' i ukoliko u obnašanju vlasti budu dosljedni sebi i svojoj ideologiji – a za tom dosljednošću grozničavo čeznu – perspektive Hrvatske bit će doslovno crne. Civilizacijsko i moralno propadanje hrvatskog društva koje je započelo 1990., a usporeno je nakon Tuđmanove smrti, dobit će novi zamah. Hrvatsko društvo će na stanovit način prestati postojati: potpuno će ga progutati država i nacija. Sloboda medija, javna kritika, neovisnost pravosuđa, ali i neovisnost narodne banke bit će likvidirani. Javni prostor i kultura potonut će u duboki provincijalizam zasićen šovinističkim kičem i, dakako, nasiljem nad jezikom. Doći će i do, više ili manje otvorene, rehabilitacije ustaštva. Ratni zločinci postat će javni uglednici s neupitnim moralnim autoritetom. Prava manjina bit će radikalno umanjena, možda i potpuno dokinuta a nije isključena i izravna fizička ugroza. Ako prava žena i ne budu ugrožena, trpjet će stalni i uvredljivi pritisak patrijarhalnog i klerikalnog konzervativizma. Razloga za strah neće imati samo žene i pripadnici manjina već svatko tko stvarnost tumači i vrednuje na način drugačiji od službenog. Kazneni progon drugačijeg mišljenja je, uostalom, već najavljen.

Svaka prilika za zaoštravanje odnosa sa susjednim državama bit će iskorištena što će za Bosnu i Hercegovinu imati nesagledive i opasne posljedice. Europska unija će isprva ostati pasivna ali dugoročno će se Hrvatska zateći u vanjskopolitičkoj izolaciji. Jačanje hrvatskog nacionalizma ojačati će srpski nacionalizam i pokrenuti zamašnjak uzajamnih optužbi i mržnji uz priželjkivanje novog rata, tog prirodnog stanja i trajne čežnje svakog nacionalizma.

U svjetlu katastrofalne ekonomske politike aktualne vlade mnogi se možda nadaju da će nova vlast donijeti ekonomski oporavak. Neki su možda i spremni platiti preskupu političku i moralnu cijenu za tu naivnu i glupu iluziju. No, nacionalisti neće i ne žele provesti nužnu administrativnu i fiskalnu racionalizaciju i liberalizaciju. Njihova politička moć počiva na postojećem administrativnom i fiskalnom poretku, a u slobodi tržišta i poduzetništva, kao i u nepovredivosti privatnog vlasništva s razlogom vide smrtnog neprijatelja. Ekonomskom reformom nacionalisti bi odustali i od svoje ideologije i od nadzora nad ekonomijom u kojem još od vremena lažne privatizacije vide nezamjenjivu polugu vlasti. Bit će nekih kozmetičkih promjena, sličnih Lenjinovoj "Novoj ekonomskoj politici" te nepotrebnih i megalomanskih javnih projekata, a svakako i ekonomski pogubnog populizma. Povratak u devedesete godine značio bi i slom vladavine prava što će izazvati bijeg kapitala iz Hrvatske, a u ozračju represivne i konzervativne ksenofobije stradat će i turizam. Kada moralna i ekonomska neodrživost takve vladavine konačno izazove neizbježni društveni i ekonomski slom, moglo bi nastupiti veliko otrježnjenje. Istina je spora ali dostižna.