Zapravo, kad bismo saželi, poprilično glatko.

Em većinu gostiju dočekuju na štekatima, dakle na otvorenom, pa nema previše gužvanja i dahtanja za vratom, em se malo tko zabrinjava koronom, em su brojke očito znatno bolje od očekivanih.

A opet, kad očekuješ ništa - sve preko toga je uspjeh.

'Nas malo toga dira jer smo orijentirani na domaći svit, pa je stanje redovno. Svak' ima neki svoj ritual. Stranaca baš i ne vidimo, ali to je za kvartovski kafić valjda normalno', govori nam Ivan iz kultnog 'Kroma' dok s tacnom krstari među stolovima. Na sve strane poznate face, u pozadini na zidu jedan lijepi mural, a rasprava nam ovaj put skreće na lovu.

'I ako je imaju, ljudi sada malo više paze kako troše jer nitko ne zna šta će bit za misec ili dva. Ne valja divljati sa cijenama i mi ovdje baš pazimo, pa onda i ljudi paze na nas. Doli u gradu nisu baš sasvim normalni, ne znam tko će im to plaćati kad ovo malo stranaca ode', vrti Ivan glavom.

Mi se spuštamo preko Solinske i navraćamo do 'Flaga', puba koji je također postao dosta važno stjecište, ali gazda Robo nije ovdje. Eno ga brčka se na moru. 'Vidiš koliko se uzbuđujem oko sezone', smije nam se u slušalicu, a mi produžujemo dalje prema centru. Nismo još ni do Općine stigli, a znoj već probio majicu. Kuku i lele, tko zna kako je ovim nesretnicima pod maskama.

'A šta misliš? Zajebano, eto kako', opisuje nam Mate iz čuvenog 'Luxora', lokala koji je već postao sinonim za Peristil. Na carskom trgu tradicionalna gužva: besposleni prodavači tura tamo, falši rimski vojnici ovamo, jedna grupa stranaca čeka za uspon na zvonik, druga za ući u riznicu katedrale, treća se nastoji odmoriti na skalama u hladu, a četvrta se poslagala na kušinima i čeka da ih Mate i njegova ekipa posluže. Oni disciplinirano s maskama na faci špartaju s jednog na drugi kraj trga, makar svi redom priznaju da im nitko od gostiju koronu još nije ni spomenuo.

'Jest, ove godine ih je manje nego lani, a bogme nisu ni neki veliki potrošači, ali pristojni su to ljudi. Prije misec dana Švabo do Švabe, a sada evo vidim puno Poljaka. Znaš ko fali? Amerikanci i posebno Japanci sa svojim turama, oni su bili nevjerojatni. Imali bi svoj plan i program i strogo ga slijedili, ma sjekire su mogle padati ali oni nisu odustajali. Eh…', govori nam Mate i piči dalje, ni on se ne odvaja od svoje tacne.

Rekao je jedan splitski ugostiteljski junak kad je s gazdom pregovarao o plaći: 'Druže gazda, ništa mi ne treba. Samo veća tacna'.

U samom gradu, rekli smo, vrućina je za domaće uglavnom nepodnošljiva, ali ove godine vidjet ćete ih znatno više nego ranije. Vrag će ga znati jesu li se baš spontano ljudi vratili u centar, ili ih je samo lakše primijetiti kad nema kolona pijanih golobradih Engleza i zmijolikih formacija onemoćale gospode i gospođa s kruzerima, ali činjenica je da ćete Splićane puno lakše uočiti. Neki su skoknuli do pazara, neki do Fine, a eno se i ispred banaka stvaraju redovi kao, bože mi prosti, u ocvalom socijalizmu. Javni sat je simbolično stao točno u podne, ili je to namjerno napravljeno da u kombinaciji sa cvrčcima i isparavanjem asfalta pojača dojam ljeta. Skrivenog u hladu na onoj čuvenoj skali iza 'Froa' srećemo poznato lice, konobara koji se nastoji ohladiti kriglom vode s brat-bratu kilom leda.

'Sve znam, samo ne znam tko će na kraju sezone odgovarati za dišne puteve nas konobara, pa ovo nije humano', govori nam, a kad mu kažemo da ćemo ga staviti na tportal skoro pa podivlja:

'Ajde kvragu! Sakrio sam se i od kolega i od turista, pa si mene našao gnjaviti, e pa nećeš! Ni ime, ni sliku, ajde crta', viče pa se iznerviran udaljava. Puno bolje volje je Nikola Babić iz 'ST Rive', kafića tamo na početku šetnice gdje su prošlog tjedna u požaru izgorili pusti motori. Baš iz 'ST Rive' prvi su priskočili u pomoć - za razliku od nekih drugih kafića koji ni vatrogasni aparat nisu ponudili.

'Još nam je i dobra sezona kakva je mogla i trebala biti. Jest mršavija, gosti su malo stisnutiji, ali bogu hvala. Da nije ovih čudesa na licu, bilo bi to dosta ležerno ljeto, barem za nas konobare', smije se Nikola.

On, čini se, masku nosi nekako smirenije i strpljivije od ostalih naših sugovornika, valjda zato što se radi i o nekoj vrsti navijačkog rekvizita. A ako je prosječan Hajdukov navijač na nešto naviknuo, onda je to baš strpljivost. Jobovska.

Đir tradicionalno završavamo kod Zubakovih ili kod Bibe, kako je kome drago, a odmah primjećujemo izostanke. Tu je mater, tu su sestra Vanja i brat Biba, ali drugog brata Nike nema na vidiku.

'Skršio se sa skuterom na Braču, otišla ključna kost i sedam rebara. Evo taman se i ja spremam provjeriti kako je, a onda ćemo rebra prebrojati jednom janjcu', veselo hedonistički referira Biba.

O koroni s njime zapravo nemamo puno pričati: stanje je redovno, a sezona je njima uvijek dobra. Važno je da su domaći ljudi zadovoljni.

'Ali isto jedva čekam da sve ovo prođe, pa satrat će nas ove maske. A moraš ih nosit, evo svako malo zaviri kakav inspektor. Kvragu i korona, neka ju đava napokon odnese', buni se Biba.