Sve češće čujemo priče o radikalnim poslovnim rezovima. Mladi su ljudi mobilni, ne vežu se za posao i idu za boljom alternativom. Jedna od njih je i Antonia Viljac koja je napustila kancelariju, izvukla se iz kolotečine i poslovne uredske rutine. Veliku podršku joj je pružila obitelj, roditelji Branko i Rajna Viljac i partner Leonardo Grubelić.

'Godinama sam u svijetu planinarenja, često putujem i planinarim po Hrvatskoj i inozemstvu, prohodala sam mnogo planina, sudjelujem u istraživanjima i projektima vezanim uz prirodu i neurbana područja, često sam radila visinske radove, idem na razne seminare, edukacije i tečajeve. Već 15 godina radim i pomažem u organizaciji festivala Večeri dalmatinske šansone u Šibeniku, radila sam u mnogim firmama administrativne i marketinške poslove, obavljala sam tajničke i blagajničke poslove na volonterskoj osnovi u svom planinarskom klubu Sv. Mihovil, tako da imam dosta iskustva što se tiče organizacije, vođenja i koordiniranja određenih poslova i marketinga', priča nam Antonia.

Uz diplomu ekonomskog fakulteta i sve navedeno, došlo je vrijeme da otvori svoj obrt za pružanje usluga u outdoor turizmu.

'Spojila sam sve te aktivnosti i iskustva i nastao je Šibenik outdoor adventure. Mogu reći da sam jako zadovoljna i ispunjena jer napokon radim ono što volim i u čemu uživam, a to je rad s ljudima kroz zanimljive izlete, projekte i odličnu radnu atmosferu koja je uvijek na otvorenom. Moj ured su planine! Poslujem tek godinu i po, te sam jako zadovoljna interesom za ono što nudim i radim. Sviđa mi se što je ovo jako kreativan posao, često se nađem u zanimljivim i čudnim situacijama, upoznala sam mnogo ljudi iz cijelog svijeta, razmjenjujemo priče i iskustva i obožavam promovirati ovu vrstu turizma i načina života', pojašnjava.

Kako oko pustolovnog turizma vlada terminološka zbrka i mnogi većinom pomisle na adrenalinske ovisnike, simpatična Šibenčanka objasnila nam je o čemu je točno riječ.

'Pustolovina ne znači uvijek adrenalin i opasnost. Pustolovina je po meni kombinacija avanture i mira, ali i adrenalina i uživanja, na siguran način u pratnji iskusnih vodiča. Pustolovni turizam je trenutno jedan od najbrže rastućih grana turizma, što me jako veseli. U svijetu je veliki interes za aktivni turizam, no smatram da kod nas to još uvijek nije prepoznato. Zasad se trude pojedinci, male agencije i radi se na popularizaciji aktivnog odmora i nude se zaista zanimljivi aranžmani. Pomalo su se i naše turističke agencije i turističke zajednice počele razvijati u tom smjeru, počelo se raditi na promociji ruralnog turizma. Ulaže se u ciklo i hiking infrastrukturu, razvijaju se i obuke za pustolovne vodiče, što je dobra stvar s obzirom da uvijek možemo očekivati neočekivano i biti spremni na sve situacije. Gosti žele nešto vidjeti, istražiti i doživjeti, otići doma s uspomenama', smatra.

Antonia je među ostalim 2013. završila Opću planinarsku školu, a nakon toga i speleološku, tečaj za vodiče, visokogorski tečaj. Aktivno je sudjelovala kao demonstrator i predavač na školama, postala pripravnica HGSS-a. Otkrila nam je od kud tolika ljubav prema pustolovinama i planinama.

'Završila sam četverogodišnji studij na Zagrebačkoj školi ekonomije i managementa, vratila se u svoj predivni rodni grad, te sam radila marketinške i administrativne poslove u raznim firmama. Još sam se kao studentica upisala u planinarsko društvo u Zagrebu, no tek sam postala ultraaktivna kad sam se priključila u Hpk Sv. Mihovil. Uz tajničke i blagajničke obaveze u klubu, završila sam mnogobrojne škole, tečajeve i seminare. Dakle, Opća planinarska škola, Speleološka i Alpinistička škola, Visokogorski tečaj, tečaj za planinarske vodiče a negdje između svega toga sam pozvana da se priključim u HGSS. Uh, u početku sam bila malo preplašena, to jest pitala sam se jesam li ja spremna za takvu vrste obaveze koja uključuje i spašavanje ljudskih života, te kontinuiranu posvećenost službi, koja je na volonterskoj osnovi. Uspješno sam završila HGSS-ov tečaj speleospašavanja, te spašavanje u ljetnim (stijenskim) i zimskim uvjetima i sad me čeka polaganje ispita za gorsku spašavateljicu. Budući da sam stalno u planini, stijeni ili jami i koristim sve te tehnike, s godinama i iskustvom postaješ sve sigurniji u ono što radiš, te lakše savladavam izazove i neprilike koje nas snađu u raznim, ponekad fizički teškim uvjetima', priznaje.

U skoro devet godina bavljenja planinarstvom, prohodala je mnogo planina, sudjelovala u nekoliko ekspedicija, a posebno je ponosna na Velebitski planinarski put koji je dug 130 km, a trajao je pet dana, Put Oluje u duljini od 150 kilometara koji su prošli za sedam dana, česta kampiranja i istraživanja dinarskog područja, alpinističke uspone na Biokovu i mnoge druge atraktivne uspone.

'Volim planinariti po planinama BiH, Crne Gore, Albanije, Slovenije. Često se šalim da sam gladna planine, stalno mi tijelo traži još, neke nove avanture, penjanja ili istraživanja. Ustvari, u zadnjih par godina, spremajući se za ekspedicije, prošli smo dosta teških, zahtjevnih i dugotrajnih uspona u Hrvatskoj i susjedstvu. Kombinacija domaćih i inozemnih uspona me samo čini bogatijom. Najbolja stvar od svega što kroz te uspone upoznaš puno fantastičnih i zanimljivih ljudi, a svima nam je isti cilj – ljubav i boravak u planini', ističe Antonia.

Zanimalo nas je čiju je pomoć imala kod otvaranja obrta.

'Unatoč skepticizmu moje obitelji, stvarno su mi bili podrška. Kad roditelji vide euforiju, predanost i težnju ka otvaranju vlastitog obrta, naravno da su potpora. Nije lako kad ti dijete ulazi u nesigurne poslovne vode, razumijem i njih, jer oni iz svog životnog iskustva znaju kakva teška borba me čekala. Najviše snage dao mi je moj partner Leonardo, koji me ustvari najviše ohrabrivao i poticao da sve pokrenem. Sreća pa se on razumije u stvari vezane uz vođenje tvrtke ili obrta, tako da me dobro upoznao s postupkom pokretanja i uputio u potrebnu papirologiju', kaže nam.

Pitamo je koliko joj je pomogla financijska potpora Hrvatskog zavoda za zapošljavanje i u što je sve uložila.

'Iskreno, bez poticaja teško da bih se odlučila otvoriti obrt. Dobivena sredstva uložila sam u doprinose, planinarsku i penjačku opremu, web stranicu, letke, kvalitetan fotoaparat i sve ono što je usko vezano za moje djelatnosti. Preporučam svakome tko razmišlja o pokretanju vlastitog posla, da se obrati HZZ-u, jer je financijska pomoć itekako dobro došla. Sama si ne bih mogla priuštiti takva ulaganja, ili bih morala dizati kredite, što nikako ne želim u ovim nesigurnim vremenima', iskrena je Antonia i tumači nam s kojim se sve izazovima suočavala u poslovanju.

'Iako najviše ovisim o turističkoj sezoni, uvijek nađem dosta poslova kroz godinu. To je konstantan rad i u zimskom periodu, povezivanje s lokalnim i stranim agencijama, razrada i promocija zanimljivih i atraktivnih izletničkih aranžmana, osmišljavanje i provedba projekata, samostalno financijsko i administrativno vođenje posla. Uvijek imam što raditi, a kad imam vremena jako sam aktivna u matičnom klubu. Kad si samozaposlen, uvijek imaš taj strah i brigu za budućnost hoćeš li financijski izdržati godinu. Ne bojim se rada, baš naprotiv, ponekad dobijem izrazito teške fizičke poslove, ali uz odlične kolege sve uspješno obavimo. Radim dosta nesvakidašnje poslove s kojim se bavi mali broj ljudi, pogotovo na našem području i još uvijek se ljudi čude mom odabiru poslova, kao što su na primjer visinski poslovi. Sad sam mjesec dana provela viseći na zidinama tvrđave Sv. Mihovil u Šibeniku, posao nam je bio sve očistiti od raslinja i trave sa zidina, po visokim temperaturama smo visili u pojasu po 6-7 sati, ali to meni nije problem, budući da sam kroz svoje hobije navikla biti na terenu i po 15-ak sati', napominje.

Dotakli smo se i pitanja na koji način bi država i lokalna samouprava mogli pomoći mladim poduzetnicima.

'Uvijek isti problem, a to je administracija. Na puno vrata morate pokucati kako bi riješili papirnate zavrzlame, razna davanja i plaćanja, pečati, potvrde, koncesije, osiguranja. O previše toga se morate brinuti, paziti na zadane rokove i što je najgore sve to dosta košta. Nekim početnicima je možda potrebno više vremena da se uhodaju i počnu imati dobre prihode. U zadnje vrijeme se otvara dosta poduzetničkih centara ili inkubatora, koji uvelike pomažu mladim poduzetnicima kroz radionice, seminare i edukacije, nudi se mogućnost privremenog besplatnog korištenja prostora i slične potpore. Treba samo znati kome se obratiti i iskoristiti apsolutno sve prilike koje se nude. Dakle, informiranje je bitno kako bi unaprijedili svoje znanje ili vještine, te možda smanjili neka davanja', tvrdi i odgovara nam pitanje koliko su li Hrvati otvoreni za takvu vrstu turizma.

'Iskreno, Hrvati su po meni još sramežljivi što se tiče outdoor ili adrenalinskog turizma. U porastu jest interes za trčanje, biciklizam, planinarenje i slične aktivnosti. Ali dati svoj novac nekome da vas vodi u planinu nam još nije postalo nešto svakidašnje. Naši ljudi se uglavnom upisuju u klubove ili udruge, pošto je to jeftiniji način za ove vrste aktivnosti. Zato sam možda malo više okrenuta stranim agencijama i strancima koji dolaze u Hrvatsku i žele se na primjer popeti na najviši vrh Hrvatske ili istražiti neka neurbana i planinska područja. Ali nisu isključeni naši lokalci, koji možda žele isprobati nešto novo, pa mi se često javljaju da ih odvedem primjerice u kanjon Čikole na via ferratu', govori nam.

Šibenik outdoor adventure, objašnjava nam, nudi prvenstveno odmak od gužve i buke, kroz privatne ture orijentirane na istraživanje i uživanje u prirodnim ljepotama Šibensko – kninske županije, ali i planinskih područja u cijeloj Dalmaciji i dalmatinskoj zagori.

'Specijalizirana sam za vođenja na Dinaru, najviši vrh Hrvatske i izlete u kanjon Čikole, na atraktivnu via ferrata stazu. Primarni cilj je dakle pokazati prirodne ljepote Šibensko – kninske županije kroz promociju lokalnih turističkih destinacija, s vrhunskim vodičima kroz spoj aktivnog turizma i zabave. Ono što nudimo su planinarenje, via ferrata, kanjoning, trail ture (brdsko ili cestovno trčanje), trekking ture, sportsko penjanje, kampiranje, wildlife/birding, photo safari i sve povezano uz aktivnosti u prirodi. Ukoliko naši gosti žele, nakon svakog izleta možemo organizirati i obrok u nekom od tradicionalnih seoskih domaćinstava, kojih zaista ima puno u našem zaleđu. Također organiziramo ture na Biokovo, Velebit, Mosor, NP Paklenicu, i ostale planine koje nas okružuju, sve ovisi o željama i mogućnostima gosta. Možemo vam pružiti nezaboravna iskustva u prirodi, gotovo na osami. Napomenula bih da s nama dobijete sve, od opreme za penjanje, feratu ili kampiranje, osiguranje, prijevoz, fotografije s izleta, odlično društvo i sigurno vođenje', poručuje. Ne boji se budućnosti, a ni konkurencije.

'Kad maknemo sa strane agencije koje se bave biciklističkim ili kajak turizmom, ne znam da postoji više od jedne, dvije agencije na području naše županije koje se bave isključivo planinskim turizmom. Zbog svog iskustva i mojih kolega koji mi pomažu, smatram da im možemo ponuditi pravo planinarsko iskustvo, doživljaje i priču, ne samo puko odrađivanje izleta. Meni ovo nije posao, već način života i mislim da moji klijenti to prepoznaju. Imamo im što ispričati! Srećom pa ne ovisim samo i isključivo o turizmu. S obzirom na znanja koja posjedujemo moj tim i ja, često mi se obrate razne ustanove, tvrtke i institucije kojima su potrebni visinski radovi, razna istraživanja, arheološki radovi, ili neke usluge koje nisu svakidašnje i potrebne su posebne tehnike, a to me trenutno drži u pozitivnom poslovanju. Nadam se da ću se kroz godine isfiltrirati kao obrt koji može pružati usluge kroz cijelu godinu, bez bojazni za opstanak, pogotovo u ova Covid vremena kad je smanjena osobna potrošnja i gosti paze na svaku kunu i smanjena je potražnja za mikro turističkim uslugama', rekla je.

Kad smo se već dotakli korone, Antonija nam je ispričala na koje prepreke je naišla zbog pandemije i koliko je utjecala na njezin posao.

'Nažalost, otkako je krenula pandemija u ožujku, smanjen mi je posao. Otkazani su mi brojni projekti, odgođeni izleti s djecom školske dobi u prirodu, dosta agencija se nije niti otvorilo u sezoni. Ovu godinu nazivam 'preskočnom' i nadam se da ćemo do sljedeće sezone ili uspješno zaustaviti ovaj virus ili naučiti živjeti s njim, te da će se ljudi opustiti i slobodnije se kretati. Hrvatska se većinom uzda u turizam, a svi smo osjetili pad prihoda, bez obzira uz koju smo granu vezani', izjavila je i nadovezla na to što po njoj hrvatski turizam može naučiti iz koronakrize.

'Moramo prestati imati 'slučajni' turizam, pokušati se obraniti od masovnosti i zakrčenosti, promovirati tradiciju svake regije zasebno, pomalo se vraćati korijenima, promijeniti cjelokupnu sliku turizma. Teško je to, ne ide preko noći. Mislim da će se sve više početi cijeniti mir i zaboravljeno bogatstvo naših predaka. Znam da utopijski razmišljam i potrebna je kolektivna promjena svijesti, ali već vidim neke pomake i možda malo pomalo dođemo do uređenog stanja i pravca kojim bi trebali ići. Razvijanje zelenog i održivog turizma, nautičkog, te obavezno raditi na produljenju pred i posezone. Blagoslovljeni smo odličnom kombinacijom planina i mora, hajdemo gostima pokazati da nudimo više od kupanja i koktela, istražimo neke zaboravljene kutke, posebno kroz aktivni turizam', odlučna je Antonia.

Iza nje je nakon ekspedicija po Austriji, Rusiji, Francuskoj i Sloveniji i ona na najviši vrh Južne Amerike. Otkriva gdje još planira ići.

'Nakon uspješnih uspona na Aconcagua u Južnoj Americi (6962m), Mont Blanc u Francuskoj (4810m), Elbrus u Rusiji (5642m), Grossglockner u Austriji (3.798m), Triglav u Sloveniji (2864m) i mnogi drugi zanimljivi planinarski i alpinistički usponi u Hrvatskoj i svijetu, prirodni slijed je uspon na neki od vrhova u planinskom lancu Himalaya. Plan je bio ići u Nepal na tridesetodnevnu ekspediciju na jedan od najljepših vrhova svijeta, ali nažalost ekspedicija je odgođena zbog pandemije. Nadam se da će se stanje normalizirati i da ćemo moći ispuniti dugogodišnji san i pokušati popeti predivnu planinu Ama Dablam. Inače obožavam planine Bosne i Hercegovine i Crne Gore, koje još uvijek spadaju u divlje planine, nenarušene ljudskim zahvatima. Naravno, čest sam gost naše Dinare i Velebita, koji su idealni za uživanje, istraživanje i kondicijske treninge. Nadam se da ću nastaviti u ritmu kao i dosad, to jest ići na jednu ekspediciju svake dvije godine', iskrena je.

Pojasnila nam je koje kriterije mora zadovoljiti netko tko želi postati član HGSS-a. 'Moraju ti prepoznati potencijal! Šalim se, ali nije daleko od istine. Moraju te predložiti članovi službe (gorski spašavatelji), koji su prepoznali tvoju predanost nekoj od aktivnosti koje su potrebne da bi postao članom HGSS-a. Dakle, biti dobar u speleologiji, alpinizmu, visokogorstvu ili alpskom skijanju, ma općenito dobro se snalaziti u jamskim, planinskim i neurbanim područjima. Prvo se polaže tečaj prve pomoći, te dalje polažete ostala tri sedmodnevna tečaja. U isto vrijeme (2016.godine) pozvalo je moju prijateljicu i kolegicu Anu, koja je vrsna speleologinja i mene, kao nekog tko teži visinama i zimskim usponima. Mislim da smo svojim aktivnostima i predanosti opravdale poziv u ovu plemenitu službu', zadovoljna je Antonia.

Rad u HGSS-u donosi izlaganje stresnim i opasnim situacijama na koje treba biti spreman. Zadnjih nekoliko godina i sama odlazi na opasnije i izazovnije uspone i često se nađe u situaciji da mora pomagati unesrećenim kolegama planinarima.

'Bez razmišljanja, odmah kreneš. Naravno da vodiš računa prvo o svojoj sigurnosti i pristupu, potom pokušaš na najbolji i najbrži način pomoći unesrećenom. Susrela sam se baš ružnim i neugodnim situacijama, ali taj tren o tome ne razmišljaš jer si pod adrenalinom, ali mene poslije akcije preplave razne emocije. Valjda čovjek nije niti svjestan koliko je spreman na sve, u teškim uvjetima, ali izađe iz tebe sva snaga svijeta i sabranost kad nekome trebaš pomoći. Svatko od nas se na drugačiji način nosi sa stresom, moguće da se do toga dođe nakon raznih situacija i opasnostima koje si sam u planini prošao, pa te to čeliči. U našoj županiji najčešće imamo potražne akcije, spašavanje životinja iz jamskih objekata i sudjelujemo u brojnim osiguranjima utrka',

Voli čitati planinarske i pustolovne knjige, kućna knjižnica im je, kaže, krcana knjigama s tom tematikom, ali nema ambicije o pisanju vlastite knjige unatoč tome što je danas popularno da mnogi nakon ekspedicija napišu knjigu o svojim avanturama. Priče sa svojih uspona dijeli preko društvenih mreža.

'Napišem iscrpne dojmove na Facebooku, napravim foto album s opisima, tako da one koje to zanima mogu pročitati. Često me kontaktiraju kolege iz cijele Hrvatske i pitaju za savjete, putove, smjerove i slične informacije. Kao što ja dijelim svoje pustolovine, rado pročitam objave od drugih planinara, nadam se da neke od njih inspiriraju moje avanture, kao što mene njihove. Smatram da moram 'odvaliti' još dosta kilometara, uspona i smjerova, skupiti mnogo planinarskog iskustva prije nego što se odlučim za pisanje vlastitih 'planinarskih memoara', istaknula je.

Na kraju nam je kazala kakvi su joj privatni i poslovni planovi.

'Moji privatni i poslovni planovi srećom se križaju i zbog toga sam sretna. Svoj posao ne smatram obavezom, već stvarno u tome uživam. Zaljubila sam se u alpinizam i visokogorstvo i toga ću se najviše držati. Moj životni partner Leonardo Grubelić, također alpinist i HGSS-ovac, s kojim se odlično nadopunjujem u našim planinarskim i alpinističkim izazovima, ima iste težnje kao i ja. Tako da vjerujem u duge godine zajedničkih pothvata i suradnje. Što se tiče samog posla, vjerujem u svijetlu budućnost moje agencije za pustolovni turizam, ima dosta prostora za razvijanje i rad, samo treba biti kreativan i gostima ponuditi dobru priču. Jednom kad izađete iz svoje zone komfora, teško se vratiti u svakodnevni život', zaključila je.