Rekordan rast BDP-a u 2021., koji je prolongiran i na početak 2022., snažan priljev sredstava EU-a kroz NPOO, kojim se uvjetuje provođenje određenih reformi, i proces pristupanja europodručju, koji također uvjetuje neke reformske poteze, dali su naslutiti da nas čeka godina promjena. Povrh toga, odmak od pandemijskih uvjeta kojima smo bili izloženi zadnje dvije godine, relativno stabilna parlamentarna većina i, vjerojatno najvažnije, godina bez značajnijih izbora na političkoj sceni upućivali su da bismo u 2022. napokon mogli provesti neke suštinske reforme koje bi onda stvorile uvjete i za značajniji ne samo ekonomski, nego i društveni napredak.

Odgovor ekonomske politike na rastuće cijene

Međutim ratni sukob u Ukrajini i prateće sankcije Rusiji, popraćeni snažnim rastom cijena, ostavljaju i značajne ekonomske posljedice, što zahtijeva određenu reakciju ekonomke politike, a to onda znači da je sav fokus po dobrom starom običaju usmjeren na 'gašenje požara' te ne ostaje puno prostora za provođenje temeljnih reformskih poteza. Istovremeno je dobar dio fokusa domaće ekonomske politike u prvoj polovici godine bio usmjeren na ispunjavanje uvjeta za ulazak u europodručje, što bi trebalo pozitivno utjecati na domaće ekonomsko okruženje, ali u uvjetima globalnog rasta cijena sa sobom nosi i određene neizvjesnosti.

Suprotno nekim ranijim očekivanjima, inflacija očigledno nije (bila) privremenog karaktera. I dok se s jedne strane vode velike rasprave o adekvatnom odgovoru monetarne politike, postavlja se pitanje što možemo napraviti u domeni poluge ekonomske politike koja je, unatoč svim ograničenjima, i dalje u rukama nacionalnih vlada – fiskalne politike?

Rast cijena kakvom trenutno svjedočimo itekako utječe na smanjenje životnog standarda svim građanima, iako učinak nije jednako raspodijeljen na sve. U osvrtu objavljenom na portalu Centra za istraživanje ekonomskih politika (CEPR) navodi se da iako se za većinu zemalja i dalje očekuje pozitivna stopa rasta BDP-a u ovoj godini, istovremeno je stopa rasta realnog raspoloživog dohotka kućanstava niža i za većinu zemalja negativna, što upućuje na takozvanu 'krizu troškova života'. Kao odgovor na tu krizu, mnoge države uvode privremenu, pravovremenu i dobro ciljanu fiskalnu potporu najranjivijim skupinama. Međutim takve politike mogu biti u koliziji s mjerama strukturnih reformi, koje su uobičajeno dugotrajnije prirode i obično im treba nekoliko godina da povećaju potencijal gospodarskog rasta i razvoja. Ipak, autori osvrta navode da to ne mora nužno biti slučaj, posebice ako se promatra učinak reformi na raspoloživi dohodak umjesto na BDP.

Strukturne reforme u cilju očuvanja raspoloživog dohotka uslijed rasta cijena

Naime istraživanje pokazuje da povećanja realnih cijena energenata s kojima se susreću potrošači i industrija stvaraju izraženu razliku između BDP-a i raspoloživog dohotka (prilagođenog za vrijednost javnih usluga kao što su obrazovanje i zdravstvo): za tipičnu zemlju OECD-a svakih 10 posto povećanja realnih cijena energenata smanjuje raspoloživi dohodak u odnosu na BDP za oko dva posto. Neke mjere strukturnih reformi – uključujući (monetarne i nemonetarne) transfere kućanstvima i smanjenje poreznog klina za radnike s obiteljima – imaju veći učinak na raspoloživi dohodak u odnosu na BDP. Ove politike djeluju tako da potiču zaposlenost i podižu raspoloživi dohodak više od BDP-a dijelom i zato što usto podižu dohodak za kućanstva koja su već zaposlena. To također znači da imaju brži učinak na raspoloživi dohodak nego na zaposlenost.

Neke druge mjere strukturnih reformi, kao što je, primjerice, smanjenje poreza na dobit i politike koje stimuliraju istraživanje i razvoj u privatnom sektoru, i dalje podižu raspoloživi dohodak, ali imaju slabije dugoročne učinke u odnosu na BDP. Slično vrijedi za politike koje promiču trgovinsku otvorenost ili poboljšavaju konkurenciju na tržištima proizvoda dok fleksibilizacija zakonodavstva o zaštiti zaposlenja također rezultira slabijim dugoročnim učincima na raspoloživi dohodak u odnosu na BDP. S druge strane, očekuje se kako bi smanjenje viška pokrivenosti plaća kolektivnim ugovorima imalo pozitivne dugoročne učinke na ukupnu zaposlenost i BDP, ali se procjenjuje da bi to ipak moglo smanjiti raspoloživi dohodak. Konačno, u osvrtu se navodi kako smanjenje naknade za nezaposlene ili minimalne plaće dugoročno može povećati zaposlenost, BDP i raspoloživi dohodak dok kratkoročno takve mjere ipak smanjuju raspoloživi dohodak kućanstava.

Porezna reforma kao način očuvanja raspoloživog dohotka hrvatskih građana

Što ovi nalazi znače u hrvatskom kontekstu? Prema opisanom istraživanju, izgleda da reakcija ekonomske politike na izražen rast cijena ne mora nužno isključivati provedbu strukturnih reformi. Primjerice, HUP je već prije nekoliko mjeseci predstavio svoje prijedloge porezne reforme u cilju poreznog rasterećenja rada. HUP-ovi prijedlozi idu u smjeru smanjenja poreznog klina, odnosno povećanja neto iznosa plaća za sve zaposlene, što znači da bi se provedbom tih prijedloga povećao dohodak kućanstvima sa zaposlenim članovima dok bi dugoročno provedba ove reforme povećala zaposlenost i ukupni BDP.

Prema svim pokazateljima, u ovoj godini hrvatsko gospodarstvo neće zagaziti u recesiju. Međutim, kako bi se to izbjeglo i u idućoj godini, potrebno je osim kratkotrajnih zamrzavanja cijena i drugih reakcijskih mjera na povećanje cijena provesti određene strukturne reforme kako bismo barem donekle u ovoj situaciji očuvali raspoloživi dohodak hrvatskih građana i zadržali potrošnju na razini kojom ćemo izbjeći i recesiju. Hoće li novi ministar financija napraviti taj iskorak, tek ćemo vidjeti.

Reforme u javnom sektoru nužne za transformaciju u moderno gospodarstvo 21. stoljeća

Iako neke izazove koji trenutno stoje pred nama ne možemo sami rješavati jer su dio šireg geopolitičkog i ekonomskog djelovanja, puno toga je na nama samima. Vlada je ta koja mora reformirati rashodnu stranu proračuna, prvenstveno zdravstveni i mirovinski sustav, ali i sustav regionalne i lokalne samouprave, kako bi uspostavila održivo funkcioniranje javnog sustava koje će daljnjim administrativnim, poreznim i neporeznim rasterećenjima omogućiti privatnom sektoru da se uz investicije i nova zapošljavanja transformira u moderno gospodarstvo 21. stoljeća. Fondovi EU-a i zajednička valuta mogu samo dodatno pomoći, ali za suštinske promjene smo odgovorni mi sami.