Doznake su prošle godine smanjene samo 1,3 posto, na 540 milijardi dolara, pokazalo je izvješće SB-a objavljeno u srijedu.

Pad je znatno blaži nego u vrijeme globalne financijske krize 2009. godine, kada su se doznake smanjile 4,8 posto, a manji je i u usporedbi s padom izravnih inozemnih ulaganja u zemlje s niskim i srednjim dohotkom, kada se isključi Kina, koja su u 2020. potonula više od 30 posto.

Izravna su ulaganja u tu skupinu zemalja prošle godine potonula na 259 milijardi dolara, a razvojna pomoć iznosila je 179 milijardi dolara, navode u Svjetskoj banci.

Naglašavaju i da je stvarni iznos doznaka po nekim procjenama veći no što službeni podaci pokazuju, iako nije jasno u kojoj je mjeri pandemija na njih utjecala.

Otpornost doznaka tumače "fiskalnim poticajima" u zemljama-domaćinima, povoljnim cijenama nafte i valutnim tečajevima, te pojačanom upotrebom uobičajenih i digitalnih kanala slanja novca.

Doznake uglavnom šalju iseljenici u bogate zemlje obiteljima u siromašnim matičnim zemljama, a funkcioniraju kao "ključna potpora siromašnima i ranjivima", naglašavaju u SB-u.

Vlade zemalja-domaćina uglavnom su si mogle priuštiti izdvajanje velikih iznosa za pomoć kompanijama i radnicima u programima subvencioniranja plaća.

Siromašnije zemlje u većini slučajeva nisu imale novca za takvu fiskalnu i socijalnu potrošnju, što znači da su mjere zatvaranja i propisi o radu od kuće teže pogodili njihova gospodarstva nego ona u Europi ili Sjevernoj Americi, primjećuju u Svjetskoj banci.

To znači da su milijuni ljudi u zemljama poput Nepala i Filipina u teškim uvjetima pandemije u velikoj mjeri ovisili o novcu koji su im slali rođaci zaposleni u inozemstvu, objašnjavaju.