Dakle i dalje sam vam dužan objasniti zašto je Kolumbija toliko zabavna za putovanje i zašto privlači sve više turista. Ipak, prije nego počnem, moram napomenuti da lijeve gerile nisu jedine koje ordiniraju po nedostupnim provincijama i prave probleme vlastima. Postoje i desne, militantne gerile. One, za razliku od lijevih, često djeluju ili su djelovale u suradnji s državom i, posebno, Amerikancima, a teroriziraju lokalno stanovništvo po provinciji metodama brutalnijima nego što radi ljevica. Oni danas, nakon razbijanja velikih kartela, kontroliraju i trgovinu kokainom. Od više od milijun ubijenih Kolumbijaca u posljednjih 60 godina u sukobima narkodilera, lijevih i desnih gerila i vlasti (često se i ne zna tko tu koga...), najveći broj žrtava ide na dušu upravo ovim desnim paravojnim grupama koje su izravno sudjelovale i u likvidaciji Escobara, na američki poziv.

<<Sve o tome zašto je Jasen Boko krenuo na put zemljama kojima je prošao Che pročitajte ovdje>>

Među tih milijun žrtava je i barem jedna koja sa svim tim nema veze, imenjak Pablov, Andres Escobar, kojega je nakon Svjetskog nogometnog prvenstva 1994. ubio razočarani navijač. Nesretni Andres, naime, postigao je na Svjetskom prvenstvu autogol i to ga je koštalo glave. Jasno vam je: nisu sva ubojstva u Kolumbiji politička, statistika je varljiva, ponekad je riječ i o nogometnoj strasti. Nitko pametan ni danas Kolumbijcu neće reći u lice da je, recimo, argentinska reprezentacija bolja od kolumbijske. Nikad se ne zna kakva će biti reakcija, nogomet je ovdje životno važna stvar.

Prema inozemnim objektivnim statistikama, gotovo 80 posto svih žrtava u više od pola stoljeća kontinuiranog rata zasluga su desnih gerila, dok su preostalih 20 posto solidarno sredile lijeve gerile i državni aparat.

Jesam li vam već rekao da je Kolumbija zaista izuzetna zemlja za putovanje i da nikakvih problema putujući njome Nikolina i ja nismo imali, čak ni u nekad ozloglašenima Caliju i Medellinu? Istina, postoje kvartovi u koje se ne ide nakon što padne mrak i oni u koje se ne ide nikad. Nedaleko od predsjedničke palače u Bogoti, postoji dio – kaže Camillo, onaj moj prijatelj iz prošlog nastavka – u kojem je trgovina drogom sasvim legalna i u koji policija ne ulazi. Tu život dobro funkcionira po svojim zakonima ukoliko ste njegov dio, a kao prolaznik tamo nemate što tražiti.

Nažalost, prisutnost droge sve je očitija na kolumbijskoj ulici, a efikasna borba protiv izvoza kokaina u Sjedinjene Američke Države natjerala je trgovce drogom da se usmjere na domaće tržište pa je danas veliki broj ovisnika vidljiv posvuda. Nove kemijske formule za preradu inače benignog lista koke spustile su cijenu pa se na ulici u Bogoti dnevna doza cracka potrebna prosječnom narkomanu može kupiti za, vjerovali ili ne, dvije kune! S popularnim cijenama posao cvate.

Unatoč svemu, temperamentni Kolumbijci optimističan su narod, pogotovo kad zavire u susjednu Venezuelu, u kojoj su neredi i ubojstva postali svakodnevica, a glad sve veća prijetnja. A nema ni petnaest godina da su na tu zemlju i njezinu tada pozitivnu gospodarsku situaciju gledali sa zavišću. Danas se situacija preokrenula i Kolumbija se s razlogom nada boljoj budućnosti, a ta se atmosfera osjeća i na ulici. Daleko je zemlja od prosperiteta, ali razmišlja se pozitivno.

Usprkos optimizmu, u velikim gradovima, a u zemlji od pedesetak milijuna ljudi ima ih dosta, najočitije je koliko je Kolumbija podijeljena zemlja. Kvartovi u kojima živi viša srednja klasa djeluju izuzetno luksuzno, iako idilu remete bodljikava i električna žica te brojne zaštitarske tvrtke koje ih osiguravaju. U Europi još nisam vidio četvrt koja bi izgledala lijepo kao El Poblado u nekad Escobarovom Medellinu, s uređenim parkovima i zelenilom.

Bitno su različiti dijelovi grada u kojima žive ljudi s lošije plaćenim poslom, ali ipak imaju posao - u njima je život barem podnošljiv. Međutim veliki dijelovi gradova, često čak i u centru, jer bogatiji bježe na periferiju, sklonište su onima s dna socijalne ljestvice, među kojima je i najviše ovisnika, a spava se u jedinom domu koji imaju – na ulici.

Iako kritičan prema stanju u Kolumbiji, Camillo jasno vidi da se promjene nabolje događaju, polako, ali sigurno. Da mnogi neće uhvatiti taj vlak za bolju budućnost, jasno je svima, ali stvari u donedavno kriminalom prožetoj zemlji, jednoj od najnesigurnijih u svijetu, idu nabolje.

Putovanje zemljom je sigurno, koliko to može biti u Južnoj Americi, a iz osobnog iskustva rekao bih da su Kolumbijci, barem oni s kojima sam se susretao, Južnoamerikanci najvećeg srca. Riječ je o izuzetno komunikativnim ljudima, uvijek spremnima pomoći. Uostalom, jedino Kolumbijci u cijelom španjolskom govornom području na vaše 'hvala' neće odgovoriti onim poznatim 'de nada' - 'nema na čemu'. Kolumbijci će vam na zahvalu odgovoriti 'con mucho gusto' - 'sa zadovoljstvom'.

Obilazeći ovu raznoliku zemlju, jedinu južnoameričku koja izlazi na dva oceana, Tihi i Atlantski, zemlju koja ima prekrasne obale, džunglu, planine i bogate ostatke pretkolumbovskih kultura, sreli smo brojne ljude uvijek spremne pomoći i družiti se. Uostalom, strasna salsa je ovdje nacionalni ples, što ćete svakog dana vidjeti i na ulici.

Meni Kolumbija ima i posebno značenje: ovdje mi je prevedena ilustrirana knjiga za djecu 'Kazalište'. Pa sam morao odraditi i malo TV i novinskih intervjua, što je bilo sasvim zabavno, posebno zbog činjenice da televizijske kuće imaju osiguranje slično onom u kabulskoj zračnoj luci.

Ali da biste ovu zemlju osjetili u njezinom najboljem izdanju, treba se uputiti na karipsku obalu, u gradove koji u arhitekturi još nose vidljive španjolske tragove, a u mentalitetu spajaju mediteranski duh, afričke korijene (ovdje je stoljećima bio centar trgovanja crnim robljem) i kolumbijski šarm.