Na prvom taksiju koji koristimo u Kolumbiji pored registracije, tamo gdje mi lijepimo oznaku države iz koje dolazimo, istaknuta je naljepnica s likom Pabla Escobara. Kad vidi da u čudu gledamo u naljepnicu, taksist, s ponosom i širokog osmijeha, kaže: 'Escobar, mi patron!'

<<Sve o tome zašto je Jasen Boko krenuo na put zemljama kojima je prošao Che pročitajte ovdje>>

Ako vam treba prevesti, to znači: Escobar je moj gazda, a tako su najvećeg svjetskog proizvođača kokaina i hladnokrvnog ubojicu nazivali njegovi sicarios, odani čuvari koji su za njega obavljali sve prljave zadatke. Odmah nam taksist, jednako ponosno, pokazuje i drugi Escobarov lik na naljepnici, u samom automobilu. I na njemu je slika te credo početkom devedesetih najtraženijeg svjetskog kriminalca: novac ili olovo. S te je dvije stvari rješavao sve: koga nije mogao potkupiti - ubio bi ga.

Escobar, iako mrtav već 24 godine, i danas je snažno prisutan u Kolumbiji, na sreću, kod većine ljudi sasvim drugačije nego u slučaju našeg taksista. Kolumbija je nakon njegove smrti – i nakon obračuna s drugim kartelom, onim iz Calija - odahnula, život se normalizirao pa danas ova zemlja nije ništa opasnija od bilo koje druge u Južnoj Americi. 

Kako narkoterorist koji je kontrolirao 80 posto svjetske trgovine kokainom prema Americi i jedan od najbogatijih ljudi na svijetu potkraj osamdesetih, direktno odgovoran za smrt više tisuća ljudi, među kojima su i putnici aviona u koji je stavio bombu kako bi se riješio nepotkupljivog političara, može nekom biti i danas heroj, teško je razumljivo. Escobarova popularnost osamdesetih bila je tolika da je nadmoćno izabran u parlament, s ambicijom da postane predsjednik Kolumbije. Čak i najpoznatiji kolumbijski umjetnik Fernando Botero naslikao je njegovu smrt, a reprodukcije te slike, baš kao i majice, naljepnice, magneti za frižidere, uopće svi mogući suveniri s Escobarovim likom, i danas se prodaju na ulici.

Ali nisam u Kolumbiji da bih vam pričao o uspjehu kriminalca u korumpiranoj zemlji, takve priče imate i doma. Uostalom, pogledajte dojmljivu seriju 'Narcos', neke stvari bit će vam jasnije. Ovdje sam, službeno, kako bih tražio nasljeđe Che Guevare u putopisu koji pišem o Južnoj Americi, a koji je putujući Kolumbijom zapisao kako je ovo zemlja s najsnažnijom policijskom represijom na kontinentu. Situacija se nije bitno promijenila ni danas. 

U Kolumbiju sam dospio, kao i na druga mjesta na ovom planetu, jer sam radoznao i volim putovati, a i bila mi je na logičnom putu s juga kontinenta u Središnju Ameriku na mom putovanju od Tierre del Fuego do Kube.

Nemam vas namjeru plašiti Kolumbijom, iako u Candelariju, stari i popularni dio Bogote, nije ugodno s aerodroma stići kasno uvečer i tražiti hotel. Imate zapravo adresu, ali jeftini smještaj u Južnoj Americi ni po čemu ne sliči na hotel, niti na njemu postoji vidljiva oznaka da je baš to mjesto gdje ćete spavati. Kako na ulici u tom dijelu grada osim policije i onih koji kopaju po smeću nema nikoga, započnete kucati po vratima, dok vas netko ne uputi na vaš 'hotel'.

Promatrati noćni život s prozora hotela u centru Bogote u kojem smo boravili ponekad podsjeća na scene iz filma 'Grad koji se užasavao zalaska sunca'. Jedini 'šetači' su policajci i različiti pripadnici privatnih security tvrtki, naoružani i u pravilu s psima. Po ulicama lutaju još i 'zombiji', kako će patron jednog našeg hotela nazvati ovisnike-beskućnike, koji istresaju izneseno smeće ne bi li u njemu pronašli nešto što se može prodati i što će sutra naći mjesto na nekom marketu polovnih stvari, direktno iz otpada.

I opet sam zapeo u opasnostima i prijetnjama pa nikako da stignem reći ono što zapravo želim: Kolumbija je, ma što vi nakon ovih prvih rečenica pomislili, najzabavnija i najvedrija južnoamerička zemlja, ljudi su srdačni, po ulicama se pleše, svira i zabavlja, a rijetki putnici koji zalutaju izvan uhodanog turističkog kruga uvijek su dočekani s puno gostoprimstva i ljubaznosti. Čak me i policajac u centru Medellina pristojno zamolio da spremim fotoaparat u ranac jer nije pametno pokazivati bilo što od vrijednosti.

Zahvaljujući kolumbijskom gostoprimstvu i mi smo, po povratku u Bogotu desetak dana kasnije, umjesto u opskurnom hotelu završili kod Camila, iznimno zanimljivog mladog čovjeka kojeg smo upoznali nešto ranije, u Peruu. Inače, Camilo se bavi filmom - Kolumbija ima vrlo zanimljivu filmsku produkciju - vlasnik je neovisne producentske kuće, a njegova bi iskustva iz života u ovoj zemlji dostajala za stotine novinskih nastavaka, ne samo jedan.

Camilov je djed, kao predsjednik radničkog sindikata i član komunističke partije, sedamdesetih pod nekom od vojnih diktatura koje su se u Kolumbiji tih godina redovno smjenjivale na vlasti morao s obitelji pobjeći iz zemlje kad su mu drugovi počeli nestajati. Jedina zemlja koja ga je bila spremna primiti bio je po uhodanom modelu za južnoameričke ljevičare Sovjetski Savez pa se Camilo rodio tamo, baš u vrijeme - za uvjerene komuniste - nesretne perestrojke. Djed je još jednom pokupio obitelj i vratio se 1995. u Kolumbiju, jer novo rusko društvo starim međunarodnim lijevim kadrovima nije više bilo sklono. 

Kolumbija je, ako slučajno niste znali, dijelom i zbog jako dobrih veza sa Sjedinjenim Američkim Državama, praktično oduvijek zemlja u kojoj vlada desnica, nikad ljevica ovdje nije došla ni blizu vlasti. Stoga se dobar dio radikalnije ljevice još poodavno odlučio za gerilsku borbu, ali se nikad nije uspio dogovoriti oko bratstva i jedinstva pa je Kolumbija u posljednjim dekadama bila svjetski rekorder po broju lijevih gerilskih pokreta po šumama i gorama.

I dok su se 'normalni' lijevi pokreti, baš kao i partizani (ma što naši novi revizionisti o tome govorili), borili protiv diktatura uz široku podršku naroda, kolumbijske lijeve gerile imale su drugačiji koncept pa im je narod, posebno njegov bogatiji dio, najčešće služio kao materijal za otmice. Financirali su se, naime, otkupninama koje bi tražili od obitelji otetih ako su ovi željeli opet vidjeti svoje najdraže. 

Kolumbija je potkraj prošlog stoljeća bila poznata kao zemlja opasnog života, a i danas se po nekim dijelovima zemlje ne putuje noću. Kad se razvila kokainska industrija, lijeve gerile spremno su se uključile vidjevši u tome održiv model samofinanciranja, pa su u nekim fazama bili suradnici Escobara i drugih narkokartela, da bi kasnije postali neovisni proizvođači i trgovci kokainom, čime sigurno nisu zaslužili široku podršku među narodom. Očito je njihova ekonomska žica bila puno jača od ideološke.

Danas su se najjače lijeve gerile – da vas ne zamaram svih skraćenicama po kojima su poznate – nakon dugih pregovora 'pomirile' s vladom i pokušavaju se boriti demokratskim sredstvima. Da ih u parlamentu nema puno, jasno vam je, sjećanja na njihove metode još su svježa - posljednji bombaški napad s troje poginulih dogodio se u Bogoti prošle godine - a zbog toga ljevica u Kolumbiji nije omiljena. Zahvaljujući toj činjenici CIA, za razliku od ostatka Južne Amerike, nikad u Kolumbiji nije morala rušiti demokratski izabranu vlast. Ta je uvijek bila onakva kakva po mišljenju Amerikanaca i treba biti: konzervativna i kooperativna, da ne kažem podložna Velikom bratu.

Puno sam napisao, a zapravo sam samo htio reći da je Kolumbija super putničko iskustvo i da njome vrijedi putovati ma što loše vam o toj zemlji pričali ovi koji pišu reportaže po portalima i spominju samo gerile, teror, narkokartele i slične strašne stvari. Gdje drugo, recimo, možete pojesti prženu stražnjicu tzv. mrava guzonje, ulični gastronomski specijalitet, i puno drugih egzotičnih afrodizijaka.

Ukratko: volim Kolumbiju, samo da - nadam se u sljedećem nastavku - stignem do onoga što je, barem meni, čini zanimljivom i idealnom za putovanje.