'Tužno je da je Che umro na mjestu gdje ga nitko ne voli', govori 76 godišnji Lorenzio dok sjedimo pred njegovom skromnom kućom smještenom na pola puta između klisure Quebrada del Churo u kojoj je argentinsko-kubanski revolucionar ranjen i uhvaćen i La Higuere, sela u kojem je sljedećeg dana ubijen.

<<Sve o tome zašto je Jasen Boko krenuo na put zemljama kojima je prošao Che pročitajte ovdje>>

Lorenzio je među posljednjim ljudima koji su prije pedeset godina vidjeli Guevaru živog. Kad su elitne bolivijske vojne jedinice, sastavljene od gotovo 2000 vojnika i potpomognute CIA-om, konačno okružile i uništile Cheovu grupu od samo sedamnaest gerilaca, Lorenzio je imao 26 godina. La Higuerom se brzo pronio glas da su se, nakon dva dana puškaranja i nakon što je ostao bez streljiva, zarobljeni Che i gotovo svi stanovnici, njih tridesetak, spustili u klisuru da vide to čudovište kojim ih je državna propaganda plašila već tjednima.

'Ležao je vezan na mjestu gdje su ga uhvatili, ranjen na dva mjesta, krvav, okružen vojnicima i djelovao je, onako prljav i bespomoćan, jadno', prisjetio se Lorenzio prizora koji su vidjeli seljaci.

Tog će poslijepodneva, 8. listopada 1967., vojnici Guevaru odvući nekoliko kilometara sjevernije, u La Higueru, malu seosku školu od blata, gdje će ga sljedećih dvadesetak sati ispitivati pukovnik Andrés Selich, 'jugoslavenskog' podrijetla, koji je akciju vodio, i Félix Rodríguez, CIA-in čovjek na terenu. 

Iako ga je Amerika htjela živog, Bolivija, poučena iskustvom zarobljavanja Fidela Castra koji je, nakon što je na Kubi oslobođen, pokrenuo uspješnu revoluciju na svom otoku, nije htjela ništa prepustiti slučaju. Tog 9. listopada, dan nakon uhićenja, stigla je šifrirana poruka da se Guevaru eliminira, a zadatak je spremno izvršio vojnik-dobrovoljac Mario Terán, koji je 'hrabro' ubio ranjenog i vezanog Chea, s jedinim zadatkom 'da rane izgledaju kao da su nastale u borbi'. U 39. godini na blatnjavom podu škole u La Higueri, u izoliranoj bolivijskoj provinciji, ubijen je Che Guevara, jednima simbol borbe za pravedniji svijet, drugima crveni komunistički vrag.  

Umro je dostojanstveno i hrabro, zapisao je Rodriguez.

Istog poslijepodneva mrtvo tijelo prebačeno je u Vallegrande, udaljen šezdesetak kilometara, središte vojnog garnizona odakle je vođena akcija, gdje je dva dana bilo izloženo u praonici u stražnjem dvorištu bolnice Nuestro Señor de Malta. Bio je to najsigurniji način da se novinari, a onda i narod, uvjere da je 'zvijer' mrtva. Izloženo na betonskom bazenu u kojem se pralo prljavo bolničko rublje, tijelo mrtvog revolucionara mnoge je podsjetilo na sliku Andrea Mantegne iz 1480. 'Oplakivanje Krista'. Religiozne konotacije bile su toliko snažne da se gradom pronio glas pa su žene rezale uvojke Guevarine kose kako bi je, u religioznom žaru, sačuvale kao relikviju. 

Nakon izlaganja tijela Che je, s poginulim suborcima, u potaji pokopan, upravo kako bi se izbjeglo 'obožavanje groba'. Prošlo je punih trideset godina dok akteri tajnog pokopa nisu progovorili i Cheovo tijelo je pronađeno, skriveno pod pistom aerodroma u Vallegrandeu, na mjestu gdje je danas njegov mauzolej. Nedaleko od njegova groba pronađena su i tijela njegovih '12 apostola', revolucionara ubijenih u istoj akciji.

Bio je to kraj loše koordinirane revolucionarne namjere, pokušaja 'izvoza' revolucije u srce Južne Amerike, miniranog od bolivijske komunističke partije koja je trebala biti glavni koordinator i pomagač akcije. Castrova uloga u ostavljanju Chea u nevolji i danas je tema prijepora, ali je činjenica da je s nekolicinom loše naoružanih suboraca prepušten sudbini. Paradoksalno, Bolivija koja je vodila ratove sa svim susjedima i baš sve izgubila, tu je vojnu akciju izvela efikasno.

Lorenzio ne komentira politiku, ne govori svoj stav - vjerojatno izrečen u onom 'nitko ga nije volio' - jer se brine o golom preživljavanju. I danas, kao i prije pola stoljeća, brine se o svojih nekoliko krava i malom polju na kojem rastu krumpir i kukuruz. Pokazuje mi jednostavnu krušnu peć, u kojoj ponekad, kaže, ispeče kruh, a jedina 'gastronomska' konstanta u njegovu životu je lišće koke koje žvače uz rakiju od šećerne trstike 'koju mu iz tvornice u Santa Cruzu, vrlo povoljno, nabavlja prijatelj'. 

Sjedimo tako i razgovaramo o životu, svakodnevici, revolucija ga ne zanima. Ja njemu cigaretu, on meni rakiju, mijenjamo rijetka životna 'dobra' i razmijenimo poneku rečenicu, duboko u bolivijskoj provinciji na kraju svijeta, bez tekuće vode, struje i ostalih civilizacijskih dostignuća.

'Što radite kad ne radite u polju?' pita Nikolina.

Zbunjen, Lorenzio pogleda u našeg vodiča Adalita, zahvaljujući kojem smo i pronašli mjesto Cheova zarobljavanja i koji nas je upoznao s Lorenziom.

Adalit mu pokušava objasniti koncept 'slobodnog vremena', pojasniti pitanje. Lorenzio se smije, ništa takvo ovdje ne postoji, uvijek ima posla na zemlji i oko krava.

La Higuera je i danas ostala zabit; i dalje ne postoji asfalt niti neka autobusna linija kojom bi se do sela stiglo, trebali su nam dani organizacije da bismo stigli u selo, a da pri tom ne dođemo nekom od povremenih turističkih tura koje pokrivaju tzv. Ruta del Che, a koje su jedini službeni način upoznavanja s posljednjim Cheovim danima. Preko lokalnih veza došli smo do vodiča koji nas je satima vozio svojim automobilom po lošim cestama, mijenjajući usput probušene gume, i onda vodio zaraslim stazama do Quebrade de Churo, u blizini Lorenziove kućice.

Ipak, nešto se u Boliviji promijenilo, Cheov san se ostvario, ne revolucijom, nego na izborima. Bolivija je od dolaska Eva Moralesa na vlast 2006. godine socijalistička zemlja koja se s uspjehom bori s bijedom, američkim utjecajem i korporacijskim kapitalizmom. Priča o bolivijskoj socijalističkoj vlasti dosta je kompleksna, Evo Morales daleko je od crno-bijele slike socijalističkog anđela, ali je činjenica da se Bolivija izvukla s dna ljestvice najnerazvijenijih zemalja i da su stvari krenule na bolje.

U zemlji u kojoj ga 'nitko nije volio' Che je danas heroj. Zidovi su ukrašeni njegovim slikama i grafitima posvete, a La Higuera je, kao i nešto veći Vallegrande, u kojem su sačuvana 'sveta mjesta', praonica u kojoj je tijelo izloženo te napravljeni muzej i mauzolej poznatom revolucionaru, opet u sasvim religioznom duhu, pretvorena u nekakvu Golgotu na kojoj je stradao revolucionarni martir i mjesto hodočašća svjetske ljevice.

Cijela priča podsjeća na nekadašnja putovanja 'tragovima revolucije' u zemlji u kojoj sam odrastao, s jedinom razlikom što ovdje ne dolaze školske ekskurzije, selo je i dalje predaleko od civilizacije, svrati se u Vallegrande i to je to. U listopadu prošle godine, pri obilježavanju pedeset godina od Cheove smrti, u La Higueri je održana velika komemoracija, ali se dobro uhranjeni političari nisu spustili dva kilometra niže do mjesta gdje je Che zarobljen. Došli su u La Higueru, održali govore, postavili nove spomenike i natpise, posjetili i Vallegrande i vratili se doma. La Higuera je nakon njihova odlaska ostala ono što jest, provincijsko selo sa sedamdeset stanovnika, s novom školom - stara u kojoj je ubijen Che pretvorena je u muzej - i s jedinim 'restoranom', u koji smo sjeli nakon obilaska 'križnih postaja' legendarnog revolucionara.

Petnaest minuta trebalo je Adalitu da u potpuno pustom selu pronađe Vanessu, mladu lokalnu 'pipničarku'. Nema jelovnika, ali i što bi s njim, ionako je jedini artikl u ponudi 'restorana', čiji vanjski zid krasi velika Cheova slika, Coca Cola - i to ona dvolitarska!

Jesmo li se za to borili, pitao bi se možda Che, ali bez turista nema ni ponude. I dok ispijamo najpoznatiji američki proizvod, Vanessa nam priznaje da neće još dugo ostati ovdje, ide studirati knjigovodstvo, u Sucre ili Santa Cruz, bilo gdje, samo da se izvuče iz ovog slijepog crijeva svijeta, za koje nikad nitko ne bi čuo da tu jednom davno nije zalutao čovjek koji će nakon smrti postati ikona svih lijevih pokreta.

Lorenzio ne pije Coca Colu, preferira lišće koke pa nam se nije pridružio u 'restoranu', ostao je baviti se svojim kravama i kukuruzom. 

Napuštamo La Higueru koja ostaje iza nas u oblaku prašine. Vanessa će uskoro za nama, da se nikad ne vrati, Lorenzio, kao živi spomenik događaja od prije pola stoljeća, ostaje iza nas. La Higuera tone u svoj provincijski san do neke sljedeće obljetnice...