Shvatili ste iz prethodnog nastavka: Patagonija je hladna, vjetrovita, nepristupačna, kišna (snježna), na prvi pogled ne osobito ugodna za život i beskrajno udaljena od 'civilizacije' koju čini ostatak globaliziranog svijeta. Pa ipak, osim kao mjesto odlične kvalitete života - a kad to kažu lokalni stanovnici, treba im vjerovati - taj je zabiti dio svijeta među prvima na popisu posjetitelja i Čilea i Argentine, koji Patagoniju vide kao najveću atrakciju. Logično je pitanje - kad osim neljubazne klime Patagonija nema ni kulturnih atrakcija, što je to što milijune turista vuče u taj dio svijeta?

Odgovor je zapravo vrlo jednostavan, krajnji jug tog kontinenta nudi neke od najvećih prirodnih atrakcija Zemlje koju naseljavamo. Tu završavaju Ande, južnoamerička kralježnica, a planine se izmjenjuju s ledenjacima, jezerima i čak dvama oceanima pa nije čudo što dobar dio regije čine nacionalni parkovi, izuzetno privlačni zaljubljenicima u prirodu.

<<Sve o tome zašto je Jasen Boko krenuo na put zemljama kojima je prošao Che pročitajte ovdje>>

To je idealno mjesto za hodanje planinama, promatranje brojnih kolonija pingvina, morskih lavova, kitova, uopće života prirode kakav možemo vidjeti samo u emisijama i izdanjima National Geographica. Slaba naseljenost periferije Južne Amerike omogućila je neometanu prirodu; jednostavno, čovjek (još uvijek) nije uspio zagaditi i uništiti taj skriveni kutak  Zemlje. Više od polovice površine Magellanesa, čileanskog dijela Patagonije, zauzimaju nacionalni parkovi.

Iskreno, Nikolina i ja nismo uspjeli vidjeti sve te pingvine, kitove, morske lavove i svu tu egzotičnu faunu, jer su takvi izleti preskupi, što možda i nije loše zbog zaštite ugroženih vrsta. Pokušali smo se barem pozdraviti s pingvinima na otoku Magdaleni nedaleko od Punta Arenasa, što je bila jedina financijski prihvatljiva opcija, ali vremenski uvjeti i olujni vjetar, bez obzira na to što je početak ljeta, pet dana nisu dopustili isplovljavanje broda prema otoku. 

O posjeti Antarktici, sve popularnijem turističkom odredištu, nismo ni razmišljali, iako je što se tiče udaljenosti, Punta Arenasu znatno bliža destinacija od Santiaga, glavnog grada Čilea. Jednodnevni 'izlet' zrakoplovom, nekoliko sati na najhladnijem kontinentu i povratak u Punta Arenas koštaju najmanje 20.000 dolara po glavi. Taj nam je povoljni aranžman, koji uključuje veliki popust na prijateljstvo, osigurao u ranijem nastavku spominjani Pedro, koji radi kao vodič baš za takve  ture. I dalje mislim da je riječ o sumanutom iznosu koji vam osigurava samo da možete reći da ste bili na Antarktici. Ja, eto, ne spadam u takve - i da je iznos bio znatno manji, čak prihvatljiv, ne bih pristao na to. Putnik sam, nisam turist koji skuplja destinacije. Ali sudeći po Pedrovoj priči, onih spremnih dati i po 30.000 dolara da bi se dva sata smrzavali u nekoj bazi na Antarktici željno čekajući povratak, jako je puno.

Nisam propustio posjetiti Torres del Paine, spektakularni nacionalni park idealan za ljubitelje dugih hodanja po planinama. Ništa od ozbiljnog trekkinga, bolja polovica naše dvočlane ekspedicije neplanirano se okupala u prvom potoku pa smo se povukli na rezervni položaj, u jedini hotel u nacionalnom parku, kako bismo se osušili.

No kako bi se potvrdila ona narodna da kad se zatvore jedna vrata, neka druga se otvore, svjedočio sam mračnijoj strani čileanskog turizma, piscu znatno zanimljivijoj od šetnje planinom. Hotelsko osoblje, sve odreda starosjedioci, bilo je u štrajku, o kojem se ništa nije moglo čuti u medijima. Radnici se bune i o tome plakatima upozoravaju turiste, da za desetak sati svakodnevnog rada zarađuju manje od 3.500 kuna mjesečno. Za taj novac ne može se kupiti ni šator koji ima svaki planinar koji tu dođe. Pritom rade u luksuznom, jedinom hotelu u nacionalnom parku u kojem najjeftinije noćenje stoji polovicu njihove mjesečne plaće. Godišnje taj park posjeti oko 120.000 ljudi pa vi računajte koliki su prihodi.

Priča možda i ne bi bila toliko zanimljiva - kao da doma nemamo sličnog izrabljivanja potplaćene radne snage - da vlasnici hotela, kao i najvećeg dijela nacionalnog parka Torres del Paine, nisu bračka obitelj Kusanović, isti oni koji imaju najljepšu grobnicu u Punta Arenasu i spadaju među najbogatije obitelji u čileanskom dijelu Patagonije.

Taj je park 1978. ušao na zaštićenu UNESCO-ovu listu prirodne baštine, a Antonio Kusanović odmah je sljedeće godine investirao u dotad potpuno nezanimljivo i zapravo bezvrijedno zemljište. Otkupio je 4.400 hektara opet od zemljaka, Juana Radića, čija ga je obitelj dobila još početkom 20. stoljeća kad se Patagonija naseljavala. Bilo je to tada potpuno neupotrebljivo zemljište, nepogodno za uzgoj ovaca pa je tada bilo bezvrijedno. Radić je vjerojatno bio prezadovoljan što je prodao 'bezvrijedno' zemljište, ali se situacija, kako je Kusanović pametno procijenio, vrlo brzo drastično promijenila. 

Započela je turistička pomama za novom atrakcijom, ali na privatno se zemljište ne smije. Kusanovićima je država u nekoliko navrata nudila otkup zemljišta, stalno povećavajući cijenu (posljednja je ponuda bila 10 milijuna dolara) za zemljište kupljeno po neusporedivo manjoj cijeni. No Kusanovići, kao praktični Bračani, nisu se dali zavesti primjerom talijanskog grofa i poznatog alpinista Guida Monzina koji je dvije godine ranije Čileu donirao svojih 12.000 hektara u istom parku. Odbili su sve ponude. 

Konačno su, dogovorivši se s Vladom, dopustili turistima ulazak na svoje zemljište u središnjem dijelu nacionalnog parka, ali uz mogućnost da se sami bave turizmom, što im je i omogućeno, pa danas imaju ekskluzivno pravo na bavljenje turizmom u 'svom' nacionalnom parku. Ljiljana Kusanović, Antina kći, s braćom i sestrom vodi danas turistički biznis vrlo uspješan i znatno izvan granica parka, pa smo često i ne znajući koristili njihove turističke usluge kojima pokrivaju cijeli jug zemlje. No sav taj financijski uspjeh očito nije donio korist i njihovim zaposlenicima.

Druga najveća atrakcija Patagonije nalazi se u Argentini i, koliko znam, nije privatno vlasništvo neke bračke familije. Ledenjak Perito Moreno, za razliku od većine srodnih prirodnih pojava na planetu, ne smanjuje se i ne nestaje, odlično se drži pa je zbog pristupačnosti, ali i spektakularnosti, jedan od najljepših svjetskih primjera ledenjaka i izuzetno posjećena turistička atrakcija. Calafates, argentinski gradić u blizini, pretvorio se u južnoamerički Chamonix ili Cortinu d’Ampezzo, elitnu destinaciju na koju zrakoplovima dolaze turisti u paket aranžmanima iz cijelog svijeta. Zahvaljujući kratkom filmu koji imate u prilogu, ponovno ću izbjeći verbalni pokušaj opisivanja tog prirodnog spektakla.

Argentinsko-čileanski odnosi na jugu ipak nisu idilični, političku situaciju kvari Falklandski rat iz 1982. godine, kad je Argentina izvela invaziju na tada britansko otočje, koje smatra svojim teritorijem. Vrlo brzo Velika Britanija je uzvratila udarac i vratila Falklande u svoj imperij. Taj je rat imao dalekosežne posljedice. Zbog poraza pala je argentinska vojna hunta i u zemlju se vratila demokracija, dok je na drugoj strani pobjeda osigurala još jedan mandat vladi Margaret Thatcher koja je prije toga bila u izgubljenoj situaciji.

Nemam namjeru ovdje politizirati ili zauzimati strane, ali sam u Argentini dobro pazio na to da to otočje ne zovem Falklandi. Za Argentince su to i dalje Malvini, tretirani kao integralni dio Argentine, na što vas podsjećaju plakati i grafiti diljem zemlje. Čile, kojem je neposredno pred falklandsku krizu argentinska vojska prijetila okupacijom nekolicine malih, ali strateški važnih otoka i cijela je priča bila na rubu otvorenog rata, spremno se u ratu stavio na britansku stranu. Iako su i argentinska i čileanska vojna diktatura iz tog vremena odavno zamijenjene demokracijama, taj sukob i 'izdaja' Čilea ni danas nisu zaboravljeni.

Na svu sreću, danas se rat vodi samo kroz polemiku oko toga u kojoj se zemlji nalazi najjužniji grad na svijetu. Argentinci nemaju dvojbe, riječ je o Ushuaiji i taj podatak najčešće se u svijetu i prenosi. I zaista, pogledate li na mapu, Ushuaia je 250 km južnije od Punta Arenasa koji je za Čileance nedvojbeno najjužniji grad na svijetu.

'Ushuaia?' smiju se Čileanci, 'prvo, ne’š ti grada, ima 30.000 stanovnika, drugo, nalazi se na otoku'.

I zaista, pogledate li opet onu mapu, Ushuaia nije dio južnoameričkog kontinenta, nalazi se na Tierri del Fuego, otoku.

Kad Argentinci na to odmahnu rukom, Čileanci imaju spreman odgovor: 

- Dobro, ako se važe i otoci, naš je grad Puerto Williams južnije!

- A naša baza Esperanza na Antarktici jedno je od dva stalna naselja na južnom kontinentu - uzvraćaju Argentinci.

- A naša Villa del Estrellas, drugo stalno naselje na Antarktici, veće je od vašeg i ima školu. 

- A naše... - započnu uzvraćati Argentinci, a vi ustanete od stola, dovršite svoje pivo na šanku i shvatite da je vrijeme za povratak na sjever kontinenta.

Serijal putopisa Jasena Boke iz Južne i Srednje Amerike ekskluzivno pratite na tportalu, a prethodne nastavke pročitajte na ovom linku.