Ma koliko Buenos Aires bio, kriminalu unatoč, ugodno mjesto za boravak, treba krenuti dalje. Kao i u ostatku svijeta, glavni grad ne daje objektivnu sliku neke zemlje pa krećemo u istraživanje ostatka Argentine. Prva na redu je pokrajina Misiones, na sjeveroistoku zemlje, ne samo zato što je u njoj Che Guevara proveo prve godine života.

<<Sve o tome zašto je Jasen Boko krenuo na put zemljama kojima je prošao Che pročitajte ovdje>>

Omeđena rijekama Paragvaj i Parana, koje su prirodna granica Argentine, Urugvaja i Brazila, pokrajina Misiones ima najmanje dvije atrakcije koje turiste dovode u taj udaljeni kraj. Prva su jezuitske misije iz 16. stoljeća, a druga opjevani Iguazu vodopadi, vodeni spektakl.

Nisam s Crkvom u dobrim odnosima, ali te misije u džunglama na granici Argentine i Paragvaja dokaz su da svećenici, konkretno jezuiti, nisu samo ognjem i mačem pokrštavali 'divljake', nego je Crkva odigrala i pozitivnu ulogu. Naime, uz misije su jezuiti formirali prave male gradove, koji su brojali i do 6.000 stanovnika i u kojima su Guarani starosjedioce  obrazovali i pomagali im organizirati život, a sve u namjeri da ih, pod okriljem Crkve, sačuvaju od pošasti koja je stoljećima harala novim španjolskim i portugalskim kolonijama: odvođenja u ropstvo. Danas su iza njih ostale ruševine crkava i poneko groblje zaraslo u prašumu.

A Iguazu vodopadi, pogotovo u sezoni koja je kao ova bogata kišom, neopisivo su iskustvo pa umjesto da se mučim s riječima, pogledajte fotografije i film.

Bijeg u provinciju

Razlog odlaska Cheove obitelji iz lagodnog građanskog života koji su prije njegovog rođenja vodili u Buenos Airesu, nije samo poduzetničke prirode. Nije, naime, njegov otac od suprugina miraza kupio zemlju u debeloj argentinskoj provinciji da bi ulagao u plantaže yerbe, biljke od koje se pravi popularni argentinski čaj mate. Provincija je bila idealna da se u uglednoj građanskoj obitelji sakrije sramota: Che je, naime, bio plod predbračne ljubavi, nedopustive u katoličkim krugovima Buenos Airesa, pa je stvar trebalo zataškati sklanjanjem u provinciju. I danas ćete pronaći podatak da je budući revolucionar rođen 14. lipnja 1928. A nije, rođen je mjesec dana ranije, 14. svibnja, ali je taj podatak u provinciji, uz mali financijski prilog liječniku koji mu je porodio majku, bilo lako modificirati i tako osigurati čednost katoličkog braka.

Tako je Che (oni koji se bave astrologijom, reći će: 'Ha, znali smo, takav karakter ne može biti blizanac, mora biti bik') rođen u Rosariju, gdje je bila najbliža pristojna bolnica, pod lažnim datumom, koji je i danas ostao službeni datum njegova rođenja.

Rosario, moja logična sljedeća stanica, danas je milijunski grad, a njegovi stanovnici uglavnom se rado sjećaju svog, uz Lionela Messija, najslavnijeg 'Rosarijanca'. Zato Che, jedna od ikona 20. stoljeća, ovdje ima svoj spomenik, koji je do danas ostao jedini Guevarin kip u cijeloj Argentini. Izvedba, doduše, podsjeća na diletantizam koji krasi, primjerice, Tuđmanove kipove po Hrvatskoj, ali četverometarski kip danas je omiljeno mjesto okupljanja Cheovih poklonika, ali i protivnika. Zato ga i krase brojne intervencije flomasterima, natpisi uglavnom pozitivni, osim onih uz stražnjicu same statue, koji su pogrdni i nisu za citiranje na pristojnom portalu.

Iako nisam od onih koji traže Hrvate po svijetu kako bi se s njima družili, u Argentini je 'naše' nemoguće ne sresti, s obzirom na to da se na prelazu iz 19. u 20. stoljeće pola Dalmacije, pogođene filokserom, bolešću vinove loze, iselilo upravo u Argentinu i Čile. Pa smo na nekakvoj multikulturalnoj gastronomskoj fešti, međunarodnom sajmu jela i pića, naletjeli i na hrvatski štand. Pomalo zasićeni 'stejkovima' u raznim formama, empanadama, parillama i sličnim ovdašnjim specijalitetima, rado smo ih nakratko zamijenili kiselim kupusom, kobasicom i domaćim pelinkovcem kao digestivom.

Šareno hrvatsko društvo, u kojem malo tko više pamti hrvatski jezik, došlo se upoznati s nama i nazdraviti, a najmlađi je član pripadnik šeste generacije od useljenja. Ne govori hrvatski, s obzirom na to da su mu tek tri godine, nije razgovorljiv ni na španjolskom, ali u genetskoj slici ostali su mu upisani plesni koraci hrvatskog folklora. Pa se plesalo i pjevalo - ja nisam, znate već da moje plesne cipelice reagiraju jedino na tango; iz razglasa su dopirale pjesmice estradnih zvjezdica koje nam napućuju i hrvatska radija, a folklorna sekcija izvela je svojevrsnu 'Pjesmom i plesom kroz Hrvatsku'. Upoznali smo sve te Splićane, Murterine, Bračane, Pelješčane, ponosne na svoju staru domovinu u koju se, naravno, nemaju namjeru vraćati jer argentinska ekonomska kriza djeluje kao raj u odnosu na hrvatsku stvarnost. U svakom slučaju, lijepo je bilo vidjeti Hrvate ponosne na svoju zemlju, danas je takve doma sve teže naći.

Građani drugog reda

Put nas je dalje odveo u Posadas, posljednju stanicu u provinciji Misiones, a tamo u jeftinom airbnbu - uz couchsurfing jedini nama financijski prihvatljiv smještaj - susrećemo našeg stanodavca, umjetnika Patricija. Ovaj slikar, kao i mnogi na svim stranama svijeta, od svoje umjetnosti ne može živjeti pa ima i neki beznačajni, ali plaćeni posao, koji mu omogućava bavljenje umjetnošću. Njegova je umjetnost, kao i njegovi stavovi, angažirana, a dominantna mu je tema borba za prava starosjedilaca, Guarani Indijanaca, koji su tu, kao i u ostatku Južne Amerike, građani drugog reda. 

Brine ga što Argentina sve više ide stopama liberalnog kapitalizma, s nostalgijom govori o Cheu, ali i o Kirchneru, argentinskom lijevom predsjedniku (majka mu je bila Bračanka Ostojić), a onda i njegovoj ženi Cristini, predsjednici nakon njega, koji su, kako tvrdi Patricio, u godinama dok su bili na vlasti, od 2003. do 2015., obilježili neko pravednije vrijeme.

Na vlasti je predsjednik  Mauricio Macri s desnog centra, a kako politički sustav daje sve ovlasti predsjedniku, koji je istovremeno i predsjednik Vlade, nije dakle, riječ o fikusu. Zdravstvo i obrazovanje i dalje su javni i financirani, ali sve se glasnije govori o privatizaciji, još jedan razlog koji Argentince tjera na ulicu, u prosvjede..

Nakratko idemo preko rijeke, u Paragvaj, znatno jeftiniji od Argentine, na ručak i u nabavku dekadentnih pomagala, cigareta. One su u pograničnom Encarnacionu, koji izgleda kao Ponte Rosso u Trstu osamdesetih, sjetit će se stariji, pet puta jeftinije nego u ovom dijelu Južne Amerike. Odsad ćemo se trovati jeftinije, zaključujemo odlazeći u Cordobu, točnije u obližnje odmaralište Alta Gracia u kojem je mladi Guevara proveo dobar dio djetinjstva. To poznato odmaralište u brdima u blizini Cordobe, koje je i danas zadržalo luksuzni štih, činilo je astmu, koja će revolucionara pratiti cijeli život,  podnošljivijom. Iza njegovih formativnih godina u kući u kojoj je živio ostao je jedini pravi argentinski muzej posvećen Che Guevari, onaj u Buenos Airesu teško je računati kao ozbiljan.

Krećemo dalje, u novi izazov - Čile.

Za svoj put jasen Boko pokrenuo je i crowdfunding kampanju, a njegovu avanturu možete podržati putem ovog linka.